Žudite li saznati barem jedan sitan detalj vezan uz vašu budućnost? Zanima vas hoćete li biti uspješni, hoće li se vaši petogodišnji ili desetogodišnji planovi obistiniti, a vi uživati u obilju, u materijalnim dobrima?
Svi odgovori vezani uz to pitanje kriju se u sadašnjosti, i to je nešto što sebi ne želite priznati. Koliko često zalijevate svoje biljke? Rastu li, ili nakon nekog vremena dotaknu crnu zemlju i uvenu? Kako se ponašate prema vašim ljubimcima? Posvetite li im dosta vremena u danu, kako bi se i oni osjećali potrebnima, voljenima, živima? Ili ih uključujete i isključujete iz života po potrebi i ovisno i vašim raspoloženjima?
Kako se nosite sa svojom dušom? Ophodite li se dobro prema sebi i drugima? Cijenite li svoje vrijeme, svoj unutrašnji mir? Hranite li svoju dušu lijepim stvarima, spoznajama, istraživanjima? Ili ste ju navikli svakodnevno ignorirati kao i vaše unutrašnje potrebe, jer one se ne tiču stanja na računu i toga što ćemo pojesti ili popiti danas?
Nije li vam jasno, kako zalijevate svoj vrt danas, tako će on niknuti jednog dana, ili će putem uvenuti. Slično je i s nama, s dušom i našim napretkom. Želite biti uspješni, oslanjati se samo na sebe, ne raditi za druge, nego biti sami svoji šefovi? A pitam vas, što to činite da se oduprete sistemu i da postignete željeno? Jeste li pokušali pronaći načine kako biste ispoljili svoju kreativnost i ostvarili svoje snove? Hrvate li se s preprekama koje su vam poslane da naučite lekciju ili zazirete od njih u sigurnosti svoja četiri zida?
Odgađate li sve za sutra, jer danas nemate energije, danas vam se ne da, danas nemate ideja i sumnjate u sebe? Ako je odgovor na ova pitanja da, onda ste vrlo uspješni u prolongiranju obaveza i laganju samome sebi. A pritom i laganju drugima.
Na društvenim mrežama se zasigurno često hvalite kako ste učinili ovo ili učinili ono, no u suštini se skrivate doma pod krinkom i izlikama. Tjerate se da napravite nešto ZA SEBE, no ne poduzimate ništa. Sve ostaje samo na riječima.
Zašto je tako teško pokrenuti se? Kako vam nije teško raditi za druge, ustajati se svako jutro jer morate plaćati račune? Kako se onda uspijete natjerati, jer znate da vam sve ovisi o tim poslićima? Zašto ne možete slično primijeniti na svoje snove? Zašto ne shvatite da možete snovima plaćati račune, da možete i morate pronaći način da oni zažive i da možete živjeti sretni?
Ne morate cijeli život raditi za druge i biti nesretni. Neko poduže vrijeme hoćete, dok ne smislite načine kako uz trenutni posao pronaći energije, snage, hrabrosti da se bavite onim što istinski volite i želite. Ali, jednom kad pronađete vremena za to u svom ludilu i kaosu ostalih obaveza, vi ćete napokon udahnuti zrak punim plućima. Vi ćete naučiti disati i stopiti se u momentu s onim što istinski jeste.
Tad, shvatit ćete da možete i zaslužujete biti sretni. Da jedino vi možete odmaknuti sve kočnice, izbrisati sve negativne misli i porušiti sve one stare zablude.
Nemojte se ljuljati u konformizmu, govoriti si konstantno da imate vremena, jer ”neki su tek u pedesetima krenuli živjeti”.. Želite li zaista potratiti ove ideje koje vas svakodnevno preplavljuju i možda se neće u istom obliku pojaviti sutra? Želite li biti majstor sutra, jer ste odveć uplašeni, lijeni, ravnodušni?
Pa neće vam sutrašnji dan donijeti ništa bolje, ukoliko vi danas niste zadovoljni sobom. Nećete se probuditi i doživjeti heureka moment, kad će svi odgovori biti pred očima kao na ploči nacrtani.
Nećete najednom postati mudri, produhovljeni, vrijedni i dobri, ako takvo ponašanje ne usvajate i ne prakticirate svaki dan. Nećete od lijene osobe postati žešći radoholičar u jednom trenu. Za to su vrlo često potrebni mjeseci i mjeseci, možda i godine rada. Jer najteže je promijeniti se.
Često ljudi kažu, vuk dlaku mijenja ali ćud nikad. No, ta izreka se ne može konkretno primijeniti na sve ljude. Ima onih koji će zaista kad uvide gdje griješe okrenuti klik u glavi na drukčije ponašanje, te učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi nadoknadili ono propušteno. Shvatili su, putem su shvatili da put kojim idu ne vodi nigdje osim u osobno razočaranje i tugu.
Od života i od drugih su očekivali lijepe lekcije i lijepe riječi, nagrade za nešto u što nisu uložili maksimum. Ili su mislili sreća će se sama od sebe okrenuti, doći im na put i od ničega napraviti nešto. Neće. Jer nema tog čarobnog štapića. Dobijemo samo ono što vibriramo, ono u što ulažemo, ono što svojim ponašanjem zaslužimo. Ni više, ni manje.
Kako onda da vam budućnost bude uspješna i svjetla? Kako onda da se jednog dana probudite kompletno zdravi i sretni, da ne privučete kojekakve bolesti na sebe, da ne umirete u bolovima radi poroka? Pa prestanite si raditi to što si radite danas.
Ako imate loše navike, pokušajte ih promijeniti. Ako ne uspije prvi put, pokušajte iznova, sve dok jednog dana ne uvjerite sebe da možete, tad ćete i uspjeti riješiti se onog lošeg. Nije sramota pokušavati stotinu puta, sramota je propustiti život i sebe, čekajući Godota, čekajući odrješenje grijeha, onoga koji će doći i odmahnuti rukom sve što se nataložilo na duši i na našim plećima.
Koliko samo živimo zatvorenih očiju, sanjamo i koračamo, nesvjesni da nismo prisutni u sadašnjosti. Hvatamo se za slamčice, kad je teško povlačimo se u naše misli, ondje kreiramo ono najljepše i gajimo nadu u bolje sutra. I nema ništa loše u tome, nema ništa loše u krojenju svog svijeta u glavi, onog utočišta gdje ćete poći kad vam nije dobro. Osim, ako to utočište koje još uvijek ne postoji, ne postane vaš jedini dom i jedina stvarnost. Tad, kad otresete na pod, udarac će boljeti neizmjerno.
Jer, da biste dobili to što ste tražili i što očekujete, morate prestati očekivati da će vam sve ići od ruke, i početi djelovati u tom smjeru. Morate prestati vjerovati u čarobne štapiće kao i u to da imate dosta vremena. Možda sutra neće svanuti, možda jednog dana zaista nećete imati vremena. I kad pogledate unatrag, hoćete li biti ponosni na sebe jer ste čekali nešto da se pokrenete, propuštali kvalitetne prilike za rast i napredak, živjeli u strahu?
Ne biste li trebali krenuti već danas, pa makar i neke sitnice promijeniti, spoznati što je to što vas koči, kako biste pronašli rješenje? Najteže se otisnuti na taj put, znam. Najteže je skupiti sve svoje strahove i zablude, ispustiti ih iz ruku, prestati biti vezan za ono što vas je tištilo, ono što vam je bilo izgovor.
Prestanete se poistovjećivati tad s bilo čim i bilo kim, jer shvaćate nastajete kompletno novi u tom novom iskustvu života, ondje gdje ste prigrlili neizvjesnost i hrabrost kao nit vodilju.
Ne boli vas neizvjesnost, ne bojite se vi toga što ste sami sebi izmislili kao izliku da se ne pokrenete. Bojite se vi toga kako će se taj uspjeh i to sve odraziti na vas i koliko će vas promijeniti kao osobu. Jer, ne želite se mijenjati, smatrate da imate pravo biti isti. No, tijekom života jedino su promjene ono što je izvjesno, ono što je neizbježno. I da bismo postali netko bolji, mi moramo reći da životu i promijeniti one slabije strane. I nema u tome ništa loše, ako je učinjeno radi dobrog cilja.
Ne bojte se promjena i života, bojte se nedostatka istoga. Nedostatka strasti, iskre, veselja, smijeha, nadanja, snova. Ustaljene i već pomalo ustajale rutine, jednakih dana, sivih ljudi i crnih misli.
Budućnost može biti lijepa, svjetla i veličanstvena. Može biti nadahnjujuća, može biti isprepletena i protkana svim vašim nadanjima, snovima, ljubavima. Ako se usudite ne samo tražiti to, nego i krenuti na put ka njoj.
Nemojte si dopustiti da odgađate sebe, pa potom kukati kako vam ništa ne ide od ruke. Niti čekati prave momente.
Oni koji su već usavršili sebe i svoje živote postavili kamo su željeli, znaju da pravi momenti ne postoje. Mi smo ti koji činimo prave momente pravima, onda kad istupimo iz mase, osmjehnemo se strahu i krenemo na put koji još ne vidimo sasvim jasno, ali vjerujemo da će doći te radimo na tome da nam pokaže svoja vrata ili prozore.
Onda, što čekate i koga čekate da zaživite život punim plućima i dobijete sve ono što sanjate?
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
