Zašto se plašimo pustiti glas, otvoriti srce, izreći stav?! Misleći da štitimo sebe od drugih, mi zapravo gušimo sebe. Grlo strada jer ga stežemo, srce nije oslobođeno jer nas vode umne postavke i misli. Strada nam tako energetsko i emotivno tijelo, a zatim i fizičko. Česta grlobolja, poremećaj štitnjače, vrat i leđa – bole…
Koliko smo pobjegli od sebe, a da toga nismo svjesni? To spoznaš kad ne možeš više disati, vapiš za zrakom, to je taj bolni krik samospoznaje – tko smo zapravo mi?
Je li to zlostavljanje u djetinjstvu, prekomjernim kriticizmom, osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri, stavom da previše ljubavi loše utječe na jak karakter i zato, potrebna je željezna disciplina. Ušutkivanjem, zastrašivanjem.
Svako zlostavljanje, a posebno ono emotivno, ostavlja duboke rane u dječjoj duši, koje teško možemo prepoznati, a kad bi se i usudili, čut ćemo i tada glas iza leđa: Šuti, to rade samo slabići!
Zar moramo čekati da nas blokade stjeraju u kut, da ne smijemo iskazati sebe, jer je uvijek iza onaj strogi glas? Samo da ne podbacimo, razočaramo…
Kako da izbacimo neizgovorene riječi, koje kao knedla u grlu nam stoje?
Widget not in any sidebars
Potreba izaći iz oklopa je univerzalni božanski kanal za izražavanje naše autentičnosti. Baš ona želi izbaciti glasnogovornika Istine u nama.
Što se događa tada? Nestaje potreba za uspoređivanjem.
Iluzijama nema mjesta, pročišćenjem grla, glasom, koji želi istinu izreći. U mnoštvu glasova, prepoznajemo onaj svoj, samo kad odemo u tišinu. Jer otvoreno srce, instinktivno pronalazi istine i kroz unutrašnje oko, vizijom, kreira drugu stvarnost.
Napuštanjem umnih obrazaca, dolazimo do manifestacije želje, koja je sada jaka, pouzdana. Jer vibracijski smo usklađeni s našim Višim Ja, dotakli smo božanstvo u sebi. Čišćenjem nakupljenih naslaga u duši.
To što vidimo u ogledalu, to nismo mi.
Ulaskom u svoju nutrinu, mi ulazimo u božansku svjetlost – to je uskrsnuće duše.
Milijana Danevska/Buđenje izobilja ljubavi
