Dugotrajna izloženost emocionalno štetnim odnosima može ostaviti dubok trag na način na koji doživljavamo sebe, druge i bliskost. Nesigurnost, kronični osjećaj krivnje, potreba za stalnim odobravanjem, teškoće s granicama, perfekcionizam i strah od napuštanja samo su neke od mogućih posljedica. No znači li to da ćemo, ako smo odrasli uz emocionalno nedostupnog ili narcističnog roditelja ili godinama živjeli uz osobu koja nas emocionalno povređuje, nužno razviti iste obrasce? I gdje završava „narcističko zlostavljanje“, a počinje znanstveno utemeljeno razumijevanje traume, privrženosti i poremećaja ličnosti?
Poremećaj ličnosti nije isto što i „loš karakter“
Poremećaji ličnosti predstavljaju trajne obrasce doživljavanja sebe i drugih, emocionalnog funkcioniranja, ponašanja i odnosa s drugim ljudima koji mogu značajno utjecati na svakodnevni život.
Važno je naglasiti da se poremećaj ličnosti ne može dijagnosticirati na temelju nekoliko osobina ili ponašanja koja nam se kod neke osobe ne sviđaju. Za postavljanje dijagnoze potrebna je stručna klinička procjena, uzimanje u obzir dugotrajnog obrasca funkcioniranja te procjena njegove izraženosti i posljedica.
U suvremenoj klasifikaciji poremećaji ličnosti više se ne promatraju prvenstveno kao niz strogo odvojenih kategorija. Procjenjuje se postoji li poremećaj ličnosti, koliko je izražen te koje su osobine najizraženije.
Poteškoće se mogu očitovati u načinu na koji osoba doživljava sebe i druge, u regulaciji emocija, odnosima s ljudima i kontroli ponašanja. Kod nekih će biti izraženi strah od napuštanja i snažna potreba za bliskošću, kod drugih izbjegavanje bliskosti i nepovjerenje. Kod nekih može biti prisutna impulzivnost, ali ona nije karakteristika svih poremećaja ličnosti.
Možemo li prepoznati poremećaj ličnosti?
Ne možemo ga pouzdano „detektirati“ na temelju nekoliko znakova. Česti sukobi, ljubomora, izljevi bijesa, potreba za pažnjom, povlačenje, impulzivnost ili teškoće u odnosima mogu se pojaviti i kod ljudi koji nemaju poremećaj ličnosti. Takva ponašanja mogu biti povezana sa stresom, traumatskim iskustvima, drugim psihičkim poteškoćama, uporabom psihoaktivnih tvari ili trenutačnim životnim okolnostima. Zato pojedinačno ponašanje nije dovoljno za postavljanje dijagnoze. Također nije točno da osobe s poremećajima ličnosti nužno imaju „malo ili nimalo empatije“. Empatija je složena sposobnost i može biti različito izražena kod različitih ljudi i različitih obrazaca ličnosti.
Slično tome, problemi s alkoholom ili drugim psihoaktivnim tvarima, kockanjem ili drugim rizičnim ponašanjima mogu se pojaviti uz neke poremećaje ličnosti, ali nisu njihov obvezni ni dijagnostički znak.
Mnogo je važnije pitanje što se događa u odnosu
Ovdje je važno napraviti razliku između poremećaja ličnosti i štetnog ili zlostavljačkog ponašanja. Osoba može biti izrazito manipulativna, kontrolirajuća, ponižavajuća ili nasilna, a da nema poremećaj ličnosti. Isto tako, osoba s dijagnosticiranim poremećajem ličnosti nije automatski nasilna ili zlostavljačka.
Zato je izraz „narcističko zlostavljanje“ potrebno koristiti oprezno. Danas je vrlo raširen, ali se često koristi kao objašnjenje za gotovo svaki težak odnos. Narcističke osobine nisu isto što i narcistički poremećaj ličnosti, a sebično ili manipulativno ponašanje samo po sebi nije dovoljno za postavljanje dijagnoze. Za osobu koja trpi takav odnos ipak je najvažnije nešto drugo: ne mora znati dijagnozu druge osobe da bi prepoznala da joj odnos šteti. Ako se netko stalno osjeća poniženo, kontrolirano, zastrašeno, emocionalno ucijenjeno ili prisiljeno sumnjati u vlastiti doživljaj stvarnosti, to je dovoljno ozbiljno samo po sebi.
Kada dijete nauči paziti na tuđe raspoloženje
Dugotrajno emocionalno štetan odnos može posebno snažno djelovati na dijete. Dijete ovisi o roditelju i nema mogućnost jednostavno napustiti odnos koji mu šteti. Zato često pokušava pronaći način da ga učini predvidljivijim i sigurnijim. Ako je roditelj često ljut, dijete može početi pažljivo pratiti njegovo raspoloženje. Ako je roditelj izrazito kritičan, dijete može zaključiti da mora biti savršeno kako bi bilo prihvaćeno. Ako se roditeljske emocije stalno stavljaju ispred djetetovih potreba, dijete može naučiti da su tuđe potrebe važnije od njegovih. Takvi obrasci u djetinjstvu mogu imati zaštitnu funkciju, ali u odrasloj dobi mogu postati izvor teškoća.
Osoba može stalno tražiti potvrdu da je voljena, bojati se konflikta, teško reći „ne“, preuzimati odgovornost za tuđe raspoloženje, postati perfekcionist ili se potpuno emocionalno povući iz odnosa.
Nesigurna privrženost i strah od bliskosti
Rana iskustva s roditeljima i drugim skrbnicima važna su za razvoj očekivanja o sebi, drugima i bliskim odnosima. Istraživanja pokazuju da su zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu povezani s većim rizikom za nesigurne obrasce privrženosti. To se kod odrasle osobe može pokazati na različite načine. Netko se može snažno bojati napuštanja i stalno tražiti potvrdu ljubavi. Druga osoba može učiniti upravo suprotno – emocionalno se udaljiti i uvjeriti samu sebe da joj nitko ne treba. Međutim, rana iskustva ne određuju unaprijed kako će osoba funkcionirati u odrasloj dobi. Na razvoj utječu brojni čimbenici, uključujući temperament, druge sigurne odnose, socijalnu podršku i kasnija životna iskustva.
Kada dijete preuzme ulogu odrasle osobe
U nekim obiteljima dijete prerano preuzima odgovornosti koje bi trebale pripadati odraslima. Taj se fenomen naziva parentifikacija. Dijete može pokušavati smirivati roditelja, brinuti se o njegovim emocionalnim potrebama, preuzimati različite odgovornosti ili stalno paziti da ne izazove novi sukob. Takvo dijete vrlo rano nauči čitati druge ljude.Kasnije može postati osoba koja izvrsno zna što drugima treba, ali teško odgovara na jednostavno pitanje: „A što trebaš ti?“ Takav obrazac može biti povezan s teškoćama u postavljanju granica, pretjeranom odgovornošću, perfekcionizmom i snažnom usmjerenošću na potrebe drugih.
Kronični osjećaj krivnje
Dijete koje je često kritizirano, ponižavano ili emocionalno zanemareno može zaključiti da je ono odgovorno za roditeljevo ponašanje. „Da sam bolji, mama se ne bi ljutila.“ „Da napravim sve kako treba, tata bi bio zadovoljan.“ Takva uvjerenja mogu ostati prisutna i u odrasloj dobi. Osoba tada može osjećati krivnju kada postavi granicu, odbije nečiji zahtjev ili kada netko drugi nije zadovoljan njome. Ne događa se to svima i ne postoji jedna jedina posljedica emocionalnog zanemarivanja. No kod nekih ljudi takvi obrasci mogu značajno utjecati na samopoštovanje i odnose s drugima.
Kada perfekcionizam postane način preživljavanja
Perfekcionizam se ponekad promatra samo kao težnja za uspjehom. No kod nekih ljudi može biti i način pokušaja stvaranja sigurnosti. „Ako sam dovoljno dobar, možda me neće kritizirati.“„Ako sve napravim kako treba, možda neće biti sukoba.“ „Ako nikoga ne razočaram, možda me neće napustiti.“
Tada savršenstvo više nije samo osobna ambicija. Može postati način zaštite od straha i osjećaja nesigurnosti.
Hoće li dijete narcističkog roditelja postati narcis?
Ovo je jedna od najčešćih zabluda koju treba ispraviti. Nije znanstveno opravdano tvrditi da će dijete narcističkog roditelja nužno razviti narcistički poremećaj ličnosti. Razvoj osobnosti rezultat je složenog međudjelovanja temperamenta, bioloških čimbenika, obiteljskih odnosa, iskustava i društvenog okruženja.
Istraživanja pokazuju da roditeljske narcističke osobine mogu biti povezane s problemima u odnosu roditelja i djeteta te nekim nepovoljnim psihološkim ishodima kod djece. Međutim, to ne znači da narcistički roditelj jednostavno „proizvodi“ narcističko dijete. Neko će dijete ponoviti obrasce koje je naučilo. Drugo će ih pokušati učiniti potpuno suprotnima. Jedno će postati pretjerano usmjereno na druge, drugo će se povući, treće će razviti snažnu potrebu za kontrolom, a četvrto će, uz podršku i nova iskustva, izgraditi zdrave odnose. Trauma može povećati rizik, ali ne određuje sudbinu.
Što je onda najvažnije?
Kada dugo živimo uz osobu koja nas emocionalno destabilizira, lako postanemo zaokupljeni pitanjem: „Što nije u redu s njom?“ Ponekad je korisnije postaviti drugo pitanje: „Što se događa sa mnom u ovom odnosu?“
Kako se osjećam nakon razgovora s tom osobom? Smijem li reći „ne“? Mogu li izraziti neslaganje bez straha? Moram li stalno paziti na tuđe raspoloženje? Osjećam li se odgovornim za tuđe emocije? Jesam li počeo sumnjati u vlastite osjećaje i procjene? To su često važnija pitanja od pokušaja postavljanja dijagnoze osobi iz naše okoline.
Ako nas neki odnos sustavno ponižava, zastrašuje, kontrolira ili emocionalno iscrpljuje, ne moramo znati psihijatrijsku dijagnozu druge osobe da bismo priznali da nam taj odnos šteti. A ako smo u takvom odnosu proveli godine, moguće je da njegove posljedice primijetimo tek mnogo kasnije.
Možda ćemo tek u partnerskom odnosu shvatiti koliko se bojimo konflikta. Možda ćemo tek kada nam netko postavi granicu shvatiti koliko nam je teško prihvatiti tuđe „ne“. Možda ćemo tek kada nas netko iskreno voli primijetiti koliko nam je teško vjerovati da ljubav može biti sigurna. Oporavak tada ne znači samo „prepoznati narcisa“. Znači ponovno prepoznati sebe.
Naučiti razlikovati odgovornost od krivnje. Naučiti postaviti granicu bez osjećaja da smo nekoga izdali. Prepoznati vlastite potrebe i dopustiti drugima da budu nezadovoljni bez potrebe da odmah popravljamo njihovo raspoloženje.I ponovno naučiti da bliskost ne bi trebala značiti gubitak sebe. Jer ono što smo naučili u ranijim odnosima može snažno utjecati na naš život, ali ne mora zauvijek određivati kako ćemo voljeti, kome ćemo vjerovati i koliko ćemo vrijediti u vlastitim očima.
Trauma ostavlja trag, ali trag nije isto što i sudbina.
piše: Mirella RASIC PAOLINI, holistički psihoterapeut/focusin-holisticlifestyle
