Ono što danas nazivamo poremećajem vrlo često nije nastalo preko noći. Kod mnogih ljudi simptomi predstavljaju način na koji se psiha godinama pokušavala prilagoditi i preživjeti.
Iza svakog simptoma krije se životna priča
Kada govorimo o psihičkim poremećajima, često tražimo uzrok u mozgu, kemiji ili genetici. Iako su i oni važan dio priče, jednako je važno zapitati se što je osoba tijekom života proživjela. Psihičke teškoće rijetko nastaju u praznini. Mentalni poremećaji još se uvijek često doživljavaju kao nešto što se jednostavno “dogodi” čovjeku ili kao znak da s njim nešto nije u redu.
Takav pogled zanemaruje ono najvažnije, tj. činjenicu da se iza većine psihičkih simptoma nalazi životna priča. Priča o odnosima, iskustvima i okolnostima koje su oblikovale način na koji osoba doživljava sebe, druge ljude i svijet oko sebe.
Ono što danas nazivamo poremećajem vrlo često nije nastalo preko noći. Kod mnogih ljudi simptomi predstavljaju način na koji se psiha godinama pokušavala prilagoditi i preživjeti. Drugim riječima, ono što danas stvara patnju nekada je moglo biti najbolji mogući odgovor na okolnosti u kojima je osoba odrastala. To, naravno, ne znači da su svi psihički poremećaji isključivo posljedica odgoja ili trauma.
Na njihov razvoj mogu utjecati i genetika, biologija mozga, temperament te brojni životni događaji. Međutim, način na koji dijete odrasta ostavlja dubok trag na njegov emocionalni razvoj i na to kako će se kasnije nositi sa stresom, odnosima i životnim izazovima. Upravo zato sve više suvremenih pristupa mentalnom zdravlju naglašava važnost razumijevanja životnog konteksta, a ne samo simptoma.
Prvi odnosi oblikuju način na koji doživljavamo sebe i druge
Prve godine života predstavljaju temelj našeg unutarnjeg svijeta. U njima učimo jesmo li sigurni, jesmo li vrijedni ljubavi i možemo li vjerovati drugim ljudima. Dijete koje odrasta uz roditelje ili skrbnike koji ga vide, slušaju i prihvaćaju uči da su njegove emocije važne. Takva iskustva stvaraju osjećaj sigurnosti koji kasnije postaje važan izvor otpornosti. Takva osoba lakše podnosi razočaranja, uspješnije regulira emocije i razvija zdravije odnose.
S druge strane, dijete koje odrasta uz stalnu kritiku, odbacivanje, emocionalnu hladnoću, nasilje ili nepredvidivo ponašanje odraslih često počinje vjerovati da nije dovoljno dobro. Takvo uvjerenje ne nestaje završetkom djetinjstva. Ono može ostati prisutno desetljećima, čak i kada osoba izvana djeluje uspješno, odgovorno i samouvjereno.
Primjerice, djevojčica koja je cijelo djetinjstvo slušala da ništa ne radi dovoljno dobro može kao odrasla osoba razviti perfekcionizam. Drugi će je doživljavati kao uspješnu i organiziranu, dok će ona svaki najmanji propust doživljavati kao potvrdu vlastite bezvrijednosti.
Emocije koje nisu smjele biti izražene ne nestaju
Djeca ne prestaju osjećati zato što im je zabranjeno pokazivati emocije. Ona samo nauče potiskivati ono što osjećaju. Ako dijete svaki put kada zaplače čuje da pretjeruje ili da je slabo, s vremenom će naučiti skrivati tugu.
Ako ne smije pokazati ljutnju, ona neće nestati – samo će pronaći drugi način izražavanja. Potisnute emocije mogu godinama ostati neprimijećene, sve dok ih neki životni događaj ponovno ne aktivira.
Ono što nas je nekada štitilo može nas kasnije ograničavati
Djeca uvijek pokušavaju pronaći način da prežive okolnosti u kojima odrastaju. Zato razvijaju obrasce ponašanja koji im tada pomažu.
Netko postaje pretjerano poslušan kako bi izbjegao sukobe. Netko razvija potrebu za kontrolom jer je odrastao u kaosu. Drugi ugađaju svima oko sebe jer vjeruju da će samo tako biti prihvaćeni.
Ti obrasci nisu znak slabosti. Oni su nekada bili način prilagodbe. Problem nastaje kada ostanu prisutni i onda kada više nisu potrebni. Tada perfekcionizam, stalna potreba za kontrolom ili ugađanje drugima prestaju biti zaštita i postaju izvor patnje.
Zašto se psihičke teškoće često pojave tek kasnije?
Mnogi ljudi godinama funkcioniraju bez većih poteškoća. Završavaju školu, rade, osnivaju obitelj i izvana djeluju sasvim dobro. No to ne znači da stare emocionalne rane ne postoje.
Veliki životni događaji poput razvoda, smrti bliske osobe, bolesti, gubitka posla ili roditeljstva mogu narušiti osjećaj sigurnosti koji je godinama održavao ravnotežu.
Tada obrambeni mehanizmi više nisu dovoljni. Nije riječ o tome da je jedan događaj izazvao poremećaj. On je često samo okidač koji je aktivirao bol koja je dugo bila potisnuta.
Kada simptomi postanu poruka
Psihički simptomi često se doživljavaju kao neprijatelji koje treba što prije ukloniti. Lijekovi su kod mnogih poremećaja važan dio liječenja i mnogim ljudima značajno olakšavaju svakodnevno funkcioniranje. No sami po sebi ne mogu uvijek razriješiti emocionalne obrasce koji su pridonijeli nastanku teškoća.
Simptomi se ponekad mogu razumjeti kao znak da su kapaciteti osobe za nošenje sa stresom iscrpljeni ili da postoje emocionalni sadržaji koji godinama nisu imali priliku biti obrađeni.
Primjerice, osoba koja stalno provjerava jesu li vrata zaključana možda zapravo pokušava stvoriti osjećaj sigurnosti koji nikada nije imala. Kod nekih ljudi panični napadi pojavljuju se nakon godina potiskivanja straha, dok se depresija može razviti nakon dugotrajnog razdoblja emocionalne iscrpljenosti i zanemarivanja vlastitih potreba.
To ne znači da svaki simptom ima isto značenje niti da postoji jedno objašnjenje za sve psihičke poremećaje. Svaka osoba ima svoju jedinstvenu životnu priču.
Dijagnoza nije cijela priča
Dijagnoza može pomoći da razumijemo svoje teškoće i odaberemo odgovarajuće liječenje. Međutim, ona nikada ne opisuje cijelu osobu. Čovjek nije njegova anksioznost, depresija ili opsesivno-kompulzivni poremećaj. Simptomi su samo jedan dio njegova iskustva. Kada razumijemo odakle dolaze naši obrasci ponašanja, prestajemo sebe promatrati isključivo kroz prizmu srama i krivnje.
Tada postaje moguće razvijati odgovornost, suosjećanje prema sebi i učiti nove, zdravije načine suočavanja sa životom. Razumjeti vlastitu prošlost ne znači ostati zarobljen u njoj niti tražiti krivca za sve što nam se događa. To znači prepoznati kako nas je oblikovala kako bismo mogli donositi svjesnije odluke i prekinuti obrasce koji nam više ne služe.
Ako prepoznajete sebe u ovim obrascima, važno je znati da s tim ne morate ostati sami. Traženje stručne pomoći nije znak slabosti, nego odgovornosti prema vlastitom mentalnom zdravlju.
Razgovor sa psihoterapeutom može pomoći da bolje razumijete svoje teškoće, razvijete zdravije načine nošenja s njima i postupno vratite osjećaj sigurnosti i kontrole nad vlastitim životom. Što se pomoć potraži ranije, veća je mogućnost da se spriječi produbljivanje teškoća i nepotrebna patnja.
Ne rađamo se s osjećajem da nismo vrijedni ljubavi
Nitko se ne rađa s uvjerenjem da nije dovoljno dobar, da mora zaslužiti ljubav ili da je opasno pokazivati osjećaje. Takva uvjerenja nastaju kroz iskustva i odnose. Zato iza mnogih ljudi koji se bore s anksioznošću, depresijom ili drugim psihičkim teškoćama ne stoji samo dijagnoza. Često stoji dijete koje je nekada pokušavalo preživjeti na jedini način koji je tada poznavalo.
Kada prestanemo pitati: „Što nije u redu sa mnom?“ i počnemo pitati: „Što mi se dogodilo?“, mijenja se način na koji promatramo mentalno zdravlje. Dijagnoza tada više nije cijela priča, nego samo jedan njezin dio. Ono što je nastalo u odnosu često se može mijenjati u odnosu – kroz iskustvo sigurnosti, prihvaćanja i razumijevanja.
Upravo zato psihoterapija, psihološko savjetovanje i drugi oblici stručne pomoći mnogim ljudima predstavljaju prostor u kojem prvi put mogu razumjeti vlastitu priču, naučiti drugačije odgovarati na životne izazove i postupno graditi zdraviji odnos prema sebi.
Potražiti stručnu pomoć nije priznanje poraza, već odluka da vlastitu patnju više ne nosimo sami i da sebi damo priliku za promjenu. A upravo tu, mnogo češće nego što mislimo, počinje put prema ozdravljenju.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
