“Društvo odvlači roditelje van kuće, preopterećeni su, nemaju vremena za djecu. Odgajani smo bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti. Mladi su nam zombirani, nadrogirani, a mladi su najzdraviji dio društva. Čovjek srednjih godina je ucijenjen poslom, djecom. Mladost je rasterećena i može pokrenuti promjene. Sistem to zna i ne želi da se istina čuje. Glazbene “zvijezde” su izmanipulirane od sistema. Misle su da su borci, buntovnici, ustvari, sistem preko njih kontrolira mlade. Dođu klinci na koncert, ispušu se, kažu: “Kako nam je dobro”, i ne bune se. Onda im još ubace drogu i završe posao.”
Ostroški monah Arsenije Jovanović nije običan monah, on je svestrana, višedimenzionalna, karizmatična osoba, pisac, uspješan slikar, po profesiji stomatolog. On je pravoslavni učitelj, mentor, propovjednik, pravoslavni psiholog, filozof koji drži duhovnu propovijed na jedan specifičan način, tako što se praktično ispovijeda pred prisutnim auditorijem. A njegova ispovijest je toliko moćna i poučna jer je osobna i iskrena.
Nedavno, u jednom svom intervjuu, osvrnuo se na najrasprostranjeniju bolest suvremenog društva – depresiju i otkrio razlog zbog čega ova pandemija ne prestaje. Tajna je u jednoj stvari!
Brzina koju živimo i koja nam je nametnuta vodi, kaže, na psihijatriju, kod dilera, u javnu kuću ili u – restorane:
“Zašto su na Zapadu ljudi predebeli? Zato jer im je duša beskrajno gladna, a tijelo im je sito. Oni jedu da utole glad, ne fizičku, već duhovnu, a ona se ne može utoliti hranom u fast foodu.”
Uzrok ovakvog stanja je, prema riječima oca Arsenija, nedostatak ljubavi.
“Nema ljubavi. Društvo odvlači roditelje van kuće, preopterećeni su, nemaju vremena za djecu. Odgajani smo bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti. Od lakših, poput anksioznosti, strahova i depresije pa do najtežih stanja. To sve potiče od uništavanja žene koja gubi dva svoja najmoćnija oružja: ženstvenost i ljupkost.
Izgubivši kontakt s Bogom i onim što joj je Bogom dano, natječe se s muškarcem. Djeca odrastaju u tom ambijentu i kada majke izgube svoju crtu žene, onda i djevojčice, njihove kćeri, postaju još gore. Muška djeca počinju mrziti majke koje ih nisu odgajale da vole ženski rod i to stvara ambijent nasilja u kojima muškarci maltretiraju žene i djecu. Gubi se svaka mjera,” kaže otac Arsenije.
On objašnjava zašto se koplja najviše lome oko mladih i zašto se i na globalnoj razini pokušava perfidna kontrola mladih.
“Na Pravnom fakultetu u Podgorici redovno je održavana tribina koja je zatvorena poslije mog predavanja na kojem sam govorio o narkomaniji i rock’n’ rollu. Rekao sam da su nam mladi zombirani, nadrogirani. To se nekima nije svidjelo. Zašto? Zato što su mladi najzdraviji dio društva. Čovjek srednjih godina je ucijenjen poslom, djecom. Mladost je rasterećena i može pokrenuti promjene.
Sistem to zna i ne želi da se istina čuje. Sjećam se mog vremena. Vođe najvećih rock’n’ roll bendova bile su izmanipulirane od sistema. Mislili su da su borci, neki buntovnici, ustvari, sistem je preko njih kontrolirao mlade. Dođu klinci na koncert, ispušu se, kažu: “Kako nam je dobro u ovom mekom komunizmu”, i ne bune se. Onda im još ubace drogu i završe posao.”
Otac Arsenije kaže da u ovom vremenu svećenici moraju biti spremniji dati odgovore mladima.
“Čak i mnogi naši svećenici ne znaju kojom silom raspolaže vjera. Dođe im mlad čovjek s problemima, oni ga pošalju na psihijatriju. Ne znaju da je molitva ta koja ima silu iscjeljenja. Toga i neki u Crkvi nisu svjesni. Kada kod mene dođe neki mlad čovjek s problemima, molitva je vrhovna terapija. Mi imamo fiziološki i duhovni imunitet.
Duhovni imunitet brani nas od demonskih sila, kao što nas fiziološki brani od virusa. Molitva izbacuje zlo i priprema nas za vrhovni susret kada nam srce prestane kucati, kada se naš duh, duša i karakter spremaju za novo rođenje. Molitva mijenja zakonitosti vremena i zakonitosti fizike. Usporava starenje. Pustinjaci su živjeli po 100-120 godina.” objašnjava otac Arsenije i dodaje da je Crkvi potreban aktivniji misionarski rad, ali ne kao onima koji su već u Crkvi, nego kao onima koji su van nje.
“Kada sam objavio knjigu “Bog i rock ‘n’ roll” neki su mi zamjerili. Pitali me tko će to čitati. A mladi su je dijelili između sebe, koliko njih se skinulo s droge poslije moje knjige. Moramo živjeti u ovom vremenu, a ne u srednjem vijeku!”
Ima, kaže, i suvremenih, obrazovanih svećenika, sposobnih da se urbanim mladim ljudima obraćaju njihovim jezikom.
“Moraš znati o kulturi, umjetnosti, glazbi, znanosti, da sugovornik vidi da ti znaš kroz što on prolazi. Nedovoljno je samo da pričaš kako je Krist uskrsnuo.
Lijek za sve je ljubav, poručuje na kraju:
“Ljubav se, nažalost, sve više poistovjećuje s pohotom. Ljubav je kada volimo čovjeka onakvog kakav jest i ne trudimo ga se mijenjati. U ljubavi najviše trebamo tražiti od sebe, ne od drugog. Trebamo više razmišljati kako se odnosimo prema voljenoj osobi i ona će se isto tako odnositi prema nama. To je uzajamno i s voljenom osobom i s djecom i s roditeljima, prijateljima. A, događa se suprotno.
Tražimo za sebe, ne dajemo, prigovaramo onome pored nas da nam ne daje ono što mislimo da nam pripada i dolazi do razlaza. Ako znamo da je i Bog između dvoje ljudi koji se vole, onda je ljubav, po mom mišljenju potpuna”, poručuje otac Arsenije.
Sami pravimo pakao, a ne Bog
Otac Arsenije objašnjava kako to sami pravimo pakao s kojim se suočavamo i za života, ali i kada naše srce prestane kucati.
“Sami stvaramo pakao. Nije Bog stvorio pakao, mi ga stvaramo.
Autodestruktivnim životom, zlim mislima i djelima uništavamo dušu, srce, um koji suočavanje s božanskom, duhovnom svjetlošću poslije smrti doživljavaju kao mučenje i pakao. Bolesnoj duši smeta i muči je svjetlost božanske ljubavi s kojom se suočava poslije smrti tijela,” kaže otac Arsenije.
stil.kurir/opanak.net/srpskiglas/ intermagazin.net
