Dijete ne razlikuje sebe od svojih želja. Ukoliko mu neku želju ne ispunite, ono misli da ga odbacujete i uskraćujete ljubav. Međutim, roditelji moraju biti ustrajni i onda kada su reakcije djeteta dramatične. Radna navika se gubi ako se planirane aktivnosti izbjegavaju ili ako se lako odustaje od gradiva koje nije interesantno ili djeluje nesavladivo.
Pokazalo se da su formirane radne navike jako važne za postizanje uspjeha u životu. Ako se teži ka tome da se usvajaju od najranijeg djetinjstva, kasnije kroz odrastanje i sazrijevanje, od presudnog su značaja za formiranje pravilnog odnosa prema radu.
U djetinjstvu, samokontrola nije izgrađena tako da dijete nije u stanju kontrolirati svoje ponašanje. Rad za dijete predstavlja određenu neugodnost jer se ono vodi samo principom trenutnog zadovoljstva. Zadatak roditelja je da pomogne djetetu da izgradi princip realnosti, što se postiže pravilnim usmjeravanjem i postavljanjem jasnih pravila (i svakako dosljednošću u provođenju istih).
Cilj je da dijete shvati da postoje zadovoljstva koja su štetna (na primjer, velika zastupljenost slatkiša u prehrani, provođenje više sati dnevno za računalom), kao i neugodnosti koje su korisne (redovno pranje zuba, ruku, kulturno ponašanje za stolom, pristojnost, sređivanje sobe i, naravno, učenje). U tome veliku ulogu imaju i maniri samih roditelja jer dijete uči ugledajući se na njih.
Dijete ne razlikuje sebe od svojih želja. Ukoliko mu neku želju ne ispunite, ono misli da ga odbacujete i uskraćujete ljubav. Međutim, roditelji moraju biti ustrajni i onda kada su reakcije djeteta dramatične.
Prije svega oni sami moraju biti svjesni da su određena uskraćivanja, dugoročno gledano, za dobrobit djeteta. Time se dijete uči da neugodnost ne isključuje ljubav. Poruka koju treba poslati je: ,,Baš zato što te volim, očekujem od tebe da to radiš.’’
Kako se formiraju radne navike kod djece?
Da bi se radna navika formirala, moraju postojati:
- Vanjski pritisak pod kojim će dijete popustiti,
- dosljednost, odnosno nepopuštanje i neodustajanje – za svaku aktivnost koja se započne, insistirati da se napravi do kraja,
- planiranje vremena za izvršavanje obaveza i vremena za igru,
- definirani kratkoročni i dugoročni ciljevi.
Radna navika se gubi ako se planirane aktivnosti izbjegavaju ili ako se lako odustaje od gradiva koje nije interesantno ili djeluje nesavladivo. Neophodno je da roditelji blagovremeno uoče da dijete nailazi na određene teškoće i da pomognu djetetu da ih savlada prije nego što se naredaju loše ocjene, opadne samopouzdanje i stvori otpor prema obavezama i školi.
Widget not in any sidebars
Radne navike su važne jer će omogućiti:
- više slobodnog vremena – ukoliko navika postoji, izostaje ,,razvlačenje’’, obaveze se obavljaju učinkovito i ostaje dosta vremena za druge aktivnosti,
- postizanje boljeg uspjeha u školi – samim tim što se redovno uči, izbjegava se učenje preobimnog, nagomilanog gradiva i bolji uspjeh, kao i osobno zadovoljstvo, su zagarantirani.
- Kada se navika usvoji, rad više ne izaziva neugodnost i odbojnost. Štoviše, neugodnost se javlja ukoliko se obaveza ne ispoštuje. Međutim, ugoda dolazi tek kasnije s karijerom, ali je za raniji uzrast dovoljno i usvajanje osjećaja odgovornosti.
Nekoliko savjeta za roditelje
Ako dijete ne obavlja dobro određeni posao, nemojte ga kritizirati i odustajati, već mu pokažite kako da to učini (ako je potrebno i više puta), a zatim ga pustite da samostalno odradi zadatak do kraja. Također, bitno je da za svaki zadatak imate strpljenja i da ga ne napravite umjesto djeteta.
Ono što očekujete od djeteta, treba biti u skladu s njegovim uzrastom i mogućnostima. U predškolskom periodu, dijete treba usvojiti higijenske navike, spremati igračke nakon igre i obavljati kućne poslove prilagođene tom uzrastu – dodavati vam posuđe, slagati svoju odjeću kada se presvuče, sudjelovati u pripremi hrane.
U predškolskom periodu, treba uvježbavati što duže sjediti mirno za stolom, crtati, vježbati grafomotoriku i pravilno držanje olovke. Sam polazak u školu će za dijete predstavljati manji stres ako određene navike i struktura vremena već postoje.
Dijete pohvalite za svaki uloženi trud. Nemojte ga grditi zbog loše ocjene, to ga može sasvim demotivirati, kao i postavljanje previsokih zahtjeva. Imajte u vidu da je za pravilno sazrijevanje neophodno i vrijeme za odmor i igru. Nemojte ga uspoređivati s drugima, već ga ohrabrujte.
Djetetu objasnite zašto je važno nešto napraviti – nemojte mu nametati obaveze bez objašnjenja. Na taj način će se razvijati osjećaj odgovornosti koji će se aktivirati svaki put kada nešto što je neophodno ne želi napraviti.
Ako zahtijevate od djeteta da sjedi za stolom i rješava domaći dok vi gledate TV ili razgovarate telefonom, to neće imati učinka. Dijete će zadatak obavljati bezvoljno, razmišljajući o onome što vi radite.
To ne znači da trebate sjediti cijelo vrijeme uz njega i pomagati mu, već se potrudite da tada i vi obavljate svoje obaveze.
Mr Anđela Zlatković – dipl.defektolog/specijalni pedagog