Oslobodite se straha od slijepih vodiča koji su to samo formom, imenom, titulom, a da pri tome ne posjeduju nijednu kvalitetu istinskoga vođe kojemu su ciljevi oni koji u svome korijenu imaju dobro svih. Oslobodite se uvjerenja da ste beznačajni. Ispraznite beznađe iz džepova kaputa svojih života. I… samo upalite svoju svjetiljku i gledajte kako se njezina svjetlost razlijeva ovim svijetom.
Piše: Martina Setnik
Hodam ulicama grada osvijetljenima tisućama svjetlećih lampica i opažam kako svojim blještavilom prožimaju tamnu noć kradući joj svu njezinu tminu i pretvarajući je u svjetlost. I odjednom preda mnom više nije noć. Oko mene više nije tama. Jer noć i tamu svojim je zagrljajem progutala svjetlost tih sićušnih svjetlećih lampica koje ni prebrojati ne mogu zato što su toliko sitne da se prelijevaju jedna u drugoj tvoreći veliki svjetleći oblak.
Nije li čudesno koliko svjetlosti samo jedna sićušna lampica može predati mračnoj, crnoj, noćnoj tmini tek jednim svojim bljeskom, rastvarajući je i ispunjavajući je svjetlom? Samo jedna sićušna lampica?! A tek njih deset, stotinu, tisuću…!
„Vi ste svjetlost svijeta.“ (Mt 5, 13-16)
Svatko od nas OVDJE je jedna takva sićušna lampica. Jedna i sićušna, ali jedinstvena i nezamjenjiva. Jer kada ne bi bilo baš te takve tvoje svjetlosti, te takve moje svjetlosti, te takve njegove svjetlosti, te takve njezine svjetlosti…ne bi bilo ni svjetlosti svijeta. Zato što je svatko od nas taj svijet u malom.
„Ako možeš biti zvijezda na nebu, budi zvijezda na nebu! Ako ne možeš biti zvijezda, budi oganj u planini, budi svjetiljka u kući.“ (L. Eliot)
Često i snažno vjerujemo u to da nismo dovoljno dobri i dovoljno vrijedni pa da onda ni naše riječi i djela neće doprijeti do onoga/onih do kojega/kojih bi trebali stići i da, koliko god se trudili i pokušavali učiniti nešto za pozitivnu promjenu za nekoga, za svijet kojega smo jedinstveni dio, do te promjene neće doći. Toliko često smo snažni u uvjerenju da smo beznačajni i da onda ni naše djelovanje neće imati nikakvog smisla i doprinosa. A ono zbog čega najčešće unaprijed odustajemo već od samog pokušaja da ispoljimo svoje unutrašnje svjetlo u vanjsku mračnu tminu je strah. Strah da će vladajuća „aristokracija“ (pod navodnim znacima jer ta vladajuća manjina ljudi, ne samo da nema ni najmanju mjeru finoće i profinjenosti onoga što taj pojam doista znači i predstavlja, već po sustavu vrijednosti koji nameće potlaćenoj većini predstavlja najtamniji mulj i blato ovoga svijeta) – zbog našeg nastojanja da u ovaj OVDJE svijet ispoljimo svjetlost, istinu, spoznaju onoga što jest i kako jest i onoga kako bi trebalo i moglo biti – uništiti, ne samo našu, već i egzistenciju naših najbližih. I tu, prije nego što su i započela, prestaju naša djelovanja ispoljavanja svjetlosti u ovaj svijet.
Svatko od nas ne može biti velika zvijezda na nebu. Ali, ni ne mora. No, svatko od nas može i treba, dokle god je OVDJE, ispoljavati svoje svjetlo u ovaj OVDJE svijet i tako biti svjetiljka na onome mjestu na kojemu već jest – u svojoj kući, na svom radnom mjestu, u svojoj ulici… U svom malom krugu velikih ljudi. Jer to je velika stvar – svijetliti tamo gdje si „posađen“.
Zato, oslobodite se straha od slijepih vodiča koji su to samo formom, imenom, titulom, a da pri tome ne posjeduju nijednu kvalitetu istinskoga vođe kojemu su ciljevi oni koji u svome korijenu imaju dobro svih. Oslobodite se uvjerenja da ste beznačajni (bilo da ste ih sami posadili bilo da su vam ih utkali drugi). Ispraznite beznađe iz džepova kaputa svojih života. I… samo upalite svoju svjetiljku i gledajte kako se njezina svjetlost razlijeva ovim svijetom.
Budite taj možda jedini topao i iskren osmijeh u nečijem danu, barem na stotinke sekundi u prolazu. Jer možda će baš taj osmijeh odagnati nečiju tugu i pomaknuti sivi oblak koji već danima lebdi iznad njega.
Budite onaj koji će znati prepoznati i biti zahvalan na svakom znaku pažnje dobivenom od drugoga čovjeka i trudite se i sami davati, kada god možete. Jer „najbolji su dio čovjekova života njegova mala, bezimena, nezapamćena djela dobrote i ljubavi“ (W. Wordsworth).
Budite onaj koji će znati osjetiti potrebu drugoga čovjeka za toplom riječi i dati mu je onda kada mu je to najpotrebnije. Jer, kada jednom počnete tako živjeti, vidjet ćete koliko ste i sami ispunjeniji i koliko dobra tim malim djelima dobrote privlačite u svojoj život.
Budite onaj koji će znati prepoznati kada je drugome čovjeku potrebna pomoć, savjet, poticaj za djelovanje i, kada god možete, pružite mu tu pomoć, dajte mu taj savjet, potaknite ga na djelovanje. Jer znajte da je svatko koga sretnete s razlogom ušao u vaš život upravo u to vrijeme i upravo na tom peronu, a sada…možda ste baš vi taj čovjek koji drugome treba pomoći da upali svoju svjetiljku i zasja.
Budite onaj koji će se usuditi suočiti s nepravednostima sustava i zaštititi one kojima je oduzeta i posljednja čestica ljudskog dostojanstva djelujući poput vode – nenametljivo, nerevolucionarno i tiho, ali snažno.
Budite ono što i jeste u svojoj izvornoj biti – svjetlost ovoga svijeta. Pomognite drugom čovjeku da pronađe svoj prekidač i upali svoje svjetlo kako bi, tako zajedno svijetleći ljubavlju, dobrotom i istinskom brižnošću za drugoga rastvorili tamu koja nas već predugo i previše okružuje.
