Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici, upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njezina petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio preživjeti istu bolest, tako da su se u njegovu organizmu stvorila antitijela koja mogu svladati tu opaku bolest.
Liječnik je njezinu malom bratu objasnio kakva je situacija i pitao ga želi li dati krv za svoju sestru.
Dječak je nakon samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
– Ok, spreman sam ako će to spasiti Lizu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice problijedilo i s njega je nestalo smiješka. Pogledao je u liječnika i drhtavim glasom upitao:
– A hoću li odmah početi umirati?
Budući da je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.
Tada sam naučila što je hrabrost.
Nepoznati autor
