Tamo gdje čovjek voli čovjeka sve se može; tu ljubav, sreća, prosperitet i zdravlje brzo pokucaju na vrata. Na nama je što ćemo odabrati!
Nevolja nekako uvijek približi ljude, nekako se zaborave one umišljene razlike zbog kojih se mnogi ne vole, sve nekako nestane i napokon ljudskost dođe do izražaja. Naravno uvijek ima onih kojima više ništa ne može pomoći, onih koji ne vole sebe, a kamo li druge, no nećemo o njima, oni sada nisu bitni.
Ono što je bitno jest to da se rađa nešto lijepo u ovim ne tako lijepim danima, a to je solidarnost u ovim izazovnim vremenima, koju ćemo nadam se sačuvati i kada sve ovo prođe, a proći će.
Dovoljno dugo smo bili Hrvati, Srbi, Bosanci… ‘ajmo sada malo biti ljudi. Dovoljno dugo nismo voljeli jedni druge i ako pogledamo okolo sebe vidjeti ćemo gdje nas je to dovelo.
Ne može doći bogatstvo života tamo gdje svatko svakome želi da mu bude gore nego njemu; nema tu sreće, radosti, ljubavi, prosperiteta. Hajdemo naučiti to iz ovoga što sada proživljavamo, neka ovo bude novi početak, neka ovo bude kraj svega što nije dobro u nama.
Kada sve ovo prođe, a proći će, ostati će kaos u ekonomskom smislu, ali neka ostane bogatstvo u ljudskosti, jer to je mnogo važnije od ekonomije. Tamo gdje čovjek voli čovjeka sve se može; tu ljubav, sreća, prosperitet i zdravlje brzo pokucaju na vrata. Na nama je što ćemo odabrati!
Hoćemo li nastaviti tamo gdje smo stali prije korona histerije ili ćemo iskoristiti ovu cijelu turbulentnu situaciju za svoje dobro i za dobro svih onih generacija koje tek dolaze. Ljudi moji dragi, nemojmo propustiti ovu priliku, nemojmo proći kroz ovo, a da ništa ne naučimo.
Meni je dosta prepucavanja oko ustaša, četnika, partizana, komunista, katolika, pravoslavaca i muslimana… Svega toga mi je dosta. Ja sam se zaželio čovjeka, zaželio sam se ljudskog bića koje ne glumi ništa i ne nosi maske, zaželio sam se bića koje se ne stidi reći da VOLI…
Mržnju i podjele smo već dovoljno puta isprobali, dosta smo se psovali i vrijeđali, dosta smo se ubijali i pljačkali, dovoljno smo bili dušmani jedni drugima. Dali smo šansu svemu osim ljubavi, sve smo probali osim da se volimo.
Toliko smo napustili ljubav da se sada nekima povraća dok ovo čitaju, jer za mnoge je Ljubav postala kliše, nešto što je za mlakonje. Tako je lako mrziti, tako je lako nekome psovati majku i djecu, ali reći nekome da ga volimo, to je toliko teško da je nekima muka samo dok slušaju te riječi.
Zar je to normalno ljudi moji, zar je normalno za čovjeka da bude gori od zvijeri i nesvjesniji od kamena!? Jest, ako napusti Ljubav i preda se svojim glupim uvjerenjima i podjelama iz kojih izlazi mržnja. Potrebno je mnogo hrabrosti da se Voli, kao što je potrebno mnogo kukavičluka da se mrzi.
Empatija je ono što čovjeka čini drugačijima od zvijeri, ta empatija koja ima moć da promijeni ovaj svijet.
Za kraj ću reći nešto s iskrenom nadom da nisam u pravu, s vjerom da ćemo ovaj puta iznenaditi sami sebe – kada svo ovo ludilo prođe, a proći će – opet će Hrvat biti Hrvat, Srbin će biti Srbin, Bosanac će biti Bosanac, a rijetko tko će biti čovjek. Opet će sve biti bitnije od toga da budemo ljudi, da se poštujemo, da se volimo. Opet će biti bitno gdje je tko bio 45. i 91. …
Ili možda neće, na nama je i pred nama je.
Ali bilo kako bilo, ja svejedno biram da Volim… jer to je jedino vrijedno.
Sve ostalo je, da me prostite, goli k…c !
Anđelko Katinić, https://akananda4.blogspot.com/
