Roditelji često smatraju da rade ono što je najbolje za njihovu djecu, a zapravo, blokiraju njihove potrebe koje su srž svega onoga što zapravo i čini to dijete. Kada gušimo te potrebe ili čak i kada ih jednostavno zanemarujemo, gnjavimo i davimo ih. Uskraćujemo im ključne osnove neophodne za dobar razvoj svakog djeteta.
Pitajte bilo kojeg roditelja što je ono što najviše želi za svoje dijete i velika većina će reći: „Da bude sretno.“
Da, naravno da roditelji žele i da im djeca budu sigurna i otporna, jer znaju da svijet zna biti prilično neprijateljski nastrojeno mjesto i da moraju razviti određene emotivne vještine i dobro se prilagoditi ako žele zaista uspjeti u životu.
Također će često reći i da žele da im djeca budu „ljubazna“, „brižna“, „lijepo odgojena“, a nerijetko i „uspješna“ i „pametna“. To su sve neke vrijednosti koje svi mi dijelimo. Pa zaboga, tko ne želi da mu dijete bude ljubazno, brižno, uspješno i sretno?
Ali, možemo li mi zaista usrećiti svoju djecu? Možemo li ih natjerati da budu istinski ljubazna?
Ne. Zapravo ne možemo natjerati djecu da budu bilo što. Da rade bilo što. Ljubimo ih, volimo ih, grlimo ih i udovoljavamo im. Možemo ih upisati na brdo aktivnosti, organizirati zajednička igranja i odmore, slati ih u muzičku školu, satove kineskog, gimnastiku, nogomet i balet i dati sve od sebe da ih upišemo u najbolje škole.
Ali stanite na sekundu i zapitajte se – je li „sreća“ zapravo to za čim mi tragamo?
Taj poriv koji imamo kao roditelji koji tragaju za srećom i često želimo i previše, počinje prilično rano – naše male bucmaste bebe smiju kenjkati, plakati, pljuckati i buditi nas po noći dok otprilike dok ne napune godinu i deset mjeseci. Onda, buuuum! Čim napune dvije godine, iznenada i gotovo preko noći, imamo čitav niz novih pravila za njih: želimo da se lijepo ponašaju, da nas slušaju, poštuju pravila i „budu dobri“.
I baš kad smo promijenili očekivanja od naše djece koja više odjednom nisu bebe, čini se da nastane pravi pakao. Pritisnut je neki prekidač i naši slatki mališani se pretvaraju u zahtjevnu, iracionalnu i često prkosnu djecu. Počnemo brinuti da ako sada ne prekinemo u korijenu njihovo „loše ponašanje“ da će se oni zauvijek nastaviti tako ponašati.
Možda će vas iznenaditi kada saznate da su često baš roditelji ti koji spriječe – nenamjerno i spontano – da im djeca izrastu u tu dobro prilagođenu, empatičnu, otpornu, sretnu stariju djecu i odrasle osobe kakvim su ih oni oduvijek zamišljali.
Roditelji često smatraju da rade ono što je najbolje za njihovu djecu, a zapravo, blokiraju njihove potrebe koje su srž svega onoga što zapravo i čini to dijete. Kada gušimo te potrebe ili čak i kada ih jednostavno zanemarujemo, kada, svjesno ili ne, pokušavamo oblikovati svoju djecu i korigirati im ponašanje u skladu s nekim unaprijed postavljenim očekivanjima toga tko oni jesu i tko smatramo da trebaju biti, gnjavimo i davimo ih. Uskraćujemo im ključne osnove neophodne za dobar razvoj svakog djeteta.
Time što im stajemo na put možemo i nehotice sabotirati razvoj svog djeteta, tako što ćemo im oduzeti sposobnost da razumiju sami sebe, da istražuju svijet na način koji ima smisla za njih i koji potiče njihovu znatiželju. Ubijamo im motivaciju da uče. Oduzimamo im samopouzdanje neophodno za izgradnju prijateljstava i, najvažnije od svega, prekidamo njihovu sposobnost da razviju emocionalne vještine koje su im potrebne da uspiju u školi i u životu.
I pri tom ne mislim „uspiju“ na način na koji to vidimo ovih dana: da će imati sve petice, biti odlični sportaši, ostvareni umjetnici ili idući fenomenalni poslovni inovatori – mada se može dogoditi i sve od navedenog.
Ono što ja podrazumijevam pod „uspjeh“ je ovo: osoba koja ima dovoljno samopouzdanja da istražuje svijet oko sebe, puna uzbuđenja i radoznalosti, koja se ne plaši pogriješiti, koja vjeruje u sebe dovoljno da počne ostvarivati prijateljstva, koja se osjeća dovoljno dobro priviknuto da se oporavi od razočarenja. Osoba koja se može nositi sa životom i motivirana je da uči, da se zauzme za sebe i stalo joj je i do drugih. Zvuči suviše dobro da bi bilo istinito?
Nimalo.
Mala djeca kažu ili rade mnoge stvari koje se iz perspektive odraslih ljudi čine iracionalne, nedruštvene ili čak i apsurdne. Zaista, mnogi izbori naše male djece nam se čine nelogični i čine nas veoma nervoznim. Čak nas i posrame.
I kako reagiramo?
Previše ih ispravljamo ili kritiziramo ili ih jednostavno zaustavljamo. Kao odrasle osobe, kaotično ponašanje svoje male djece promatramo kao nešto što trebamo kontrolirati, jer se često čini da oni nemaju kontrolu, što, s točke gledišta odrasle osobe, možda i jest tako. Tada se najčešće vraćamo nazad na generalizacije o tipičnim periodima kada imaju dvije ili tri ili četiri godine.
Često smatramo da se djeca tih godina ne znaju ponašati ili su zločesta, ne slušaju nas ili prave scene oko ničega. Ali kada to pogledamo nekim novim očima, takvo ponašanje može imati smisla čak i nama. Tako ćete moći bolje voditi svoje dijete kroz takva ponašanja do nekih više društveno prihvatljivih oblika postojanja. Vremenom.
Što to roditelji mogu napraviti? Postoji šest ključnih načina na koji se roditelji mogu ponašati sa svojom malom djecom:
Uspostavite osjećaj sigurnosti i relativnog reda.
Slušajte djecu umjesto da im uvijek govorite ili naređujete.
Dajte djeci slobodu da se sami igraju i istražuju.
Dopustite djeci prostor i priliku da se pomuče oko nečega i dožive neuspjeh.
Radite na tome da razumijete koliko je svako dijete posebno i što mu treba u kom uzrastu.
Postavite djeci granice i budite njihov primjer i vodič.
Ove jednostavne aktivnosti daju djetetu jaku osnovu iz koje mogu rasti u periodu kada se tek počinju ispitivati i kada razumiju, odgovaraju i upravljaju svojim kompliciranim osjećajima.
A pogodite što se dogodi kada se ovako ophodite prema djeci?
Vrlo brzo se odmaknemo od borbe, postanemo dovoljno smireni i staloženi da odgovorimo na ono što je našem djetetu zapravo potrebno u svakom trenutku (umjesto da počnemo od toga što je odrasloj osobi potrebno u tom trenutku) – i dovoljno fleksibilni da djetetu pružimo izbor dok istovremeno postavljamo granice i nudimo podršku.
35 NULTA FREKVENCIJA
