Što bi se dogodilo s društvom da su svi naši apetiti i potrebe zadovoljeni, da imamo neograničene resurse, da smo zaštićeni od svega i svačega; od bolesti, preko napada pa do vremenskih neprilika? Utopija – ili distopija?!
John Calhoun bio je etolog i stručnjak za ponašanje životinja koji se dugo zanimao za interakciju glodavaca i stvaranje društava. Godine 1972. detaljno je opisao specifikacije svog ‘Okruženja za sprječavanje smrtnosti za miševe’, praktične utopije izgrađene u laboratoriju zvanom Svemir 25.
Još u ožujku 1947. Calhoun je započeo proučavanje kolonije norveških štakora u sklopu Projekta ekologije glodavaca na Sveučilištu Johns Hopkins. Ova je studija financirana donacijom Zaklade Rockefeller. Završilo je 1951. kada se preselio u Maryland i počeo raditi za vojni medicinski centar Walter Reed. Godine 1954. počeo je raditi za Nacionalni institut za zdravlje (“NIH”) gdje je ostao sljedeće 33 godine.
Signalni korpus američke vojske u suradnji sa Službom za javno zdravstvo SAD-a snimio je Calhounove rane pokuse na norveškim štakorima tijekom godina od 1947. do 1949. Iz njih je 1955. američka vojska proizvela kratki film u nastavku.
Dok je radio na NIH-u Calhoun je započeo brojne eksperimente sa štakorima i miševima. Osigurao je neograničene resurse, poput vode, hrane, ali i zaštitu od predatora, kao i od bolesti i vremenskih prilika. Za štakore se govorilo da su u “štakorskoj utopiji” ili “mišjem raju”.
Eksperiment „Svemir 25“
Godine 1972. stvorio je svoje “Okruženje za sprječavanje smrtnosti za miševe”. U njegovom najpoznatijem eksperimentu u seriji, “Svemir 25”, populacija je dosegla vrhunac na 2200 miševa i nakon toga pokazala niz abnormalnih, često destruktivnih ponašanja, uključujući odbijanje sudjelovanja u udvaranju, ženke koje napuštaju svoje mlade i homoseksualnost. Do 600. dana, populacija je bila na putu izumiranja. Iako su se fizički mogli razmnožavati, miševi su izgubili društvene vještine potrebne za parenje.
U početku je u “mišji raj” smjestio četiri para zdravih miševa. U kratkom vremenu počeli su se razmnožavati što je rezultiralo brzim rastom populacije. Otprilike svakih 60 dana populacija se udvostručila. Kada je populacija dosegla 620, rast populacije se dvostruko usporavao otprilike svakih 145 dana kako je mišje društvo počelo nailaziti na probleme.
Nakon 315 dana reprodukcija miševa počela je usporavati. Kada je broj glodavaca dosegao 600 stvorena je hijerarhija i pojavili su se takozvani “jadnici”. Nakon što je grupa “jadnika” formirana, veći glodavci počeli su je napadati, što je rezultiralo time da su mnogi mužjaci „jadnika“ počeli psihički “kolabirati”. Kao rezultat toga, ženke se nisu zaštitile i zauzvrat su postale agresivne prema svojim mladima.
Kako je vrijeme odmicalo, ženke su pokazivale sve agresivnije ponašanje, elemente izolacije i nedostatak reproduktivnog raspoloženja. Zabilježena je niska stopa nataliteta, a istodobno se povećala smrtnost mlađih glodavaca.
Tada se pojavila nova klasa muških glodavaca, takozvani “lijepi miševi”. Calhoun će kasnije razmišljati o razlozima koji stoje iza uspona ovih “lijepih”, ovih miševa koji su izgledali zdravi, ali su duhom umrli. Calhoun ih je opisao egzistencijalnijim terminima u radu pod naslovom ‘Smrt na kvadrat’:
“Iz tog procesa nastaju stvorenja sposobna samo za najjednostavnija ponašanja kompatibilna s fiziološkim preživljavanjem. Njihov duh je umro… Više nisu sposobni izvršavati složenija ponašanja kompatibilna s opstankom vrste.”
Postavio je teoriju da su miševi u mnogim aspektima slični čovječanstvu i da su u nedostatku bilo kakve napetosti, izazova, problema izgubili fokus i osjećaj svrhe i identiteta.
Odbili su se pariti sa ženkama ili se zauzeti za svoj prostor, a stalo im je samo do hrane i spavanja. U jednom su trenutku “lijepi muškarci” i “izolirane žene” činili većinu stanovništva.
Prema Calhounu, faza smrti sastojala se od dvije etape: “prva smrt” i “druga smrt”. “Prva smrt” bila je drastično odvajanje i nedostatak volje za sudjelovanjem u mišjem društvu – smrt duha životinje. Dogodilo se prije “druge smrti” ili fizičke smrti tijela.
“Prva smrt” bila je karakterizirana gubitkom svrhe života izvan pukog postojanja, bez želje za podizanjem mladih ili uspostavljanjem uloge u društvu.
Kako je vrijeme prolazilo, smrtnost mladih dosegla je 100%, a reprodukcija je dosegla nulu. Na dan 560., populacija je dosegla svoj vrhunac od 2.200 jedinki, što je bilo znatno ispod maksimalnog kapaciteta Svemira 25 od 3.000. Nakon 600. dana bilo je nekoliko trudnoća i nijedno preživjelo mlado.
Među ugroženim miševima pojavila se homoseksualnost, a istodobno se povećao kanibalizam, iako je hrane bilo u izobilju. Kanibalizam, homoseksualizam i nasilje tada su postali endemski. Mišje društvo se raspalo.
Dvije godine nakon početka eksperimenta rođena je posljednja beba kolonije. Do 1973. umro je posljednji miš u Svemiru 25.
John Calhoun ponovio je isti eksperiment 25 puta i svaki put je rezultat bio isti!
Svjedočimo li trenutno sličnim paralelama u današnjem društvu? Porast broja tzv. feminiziranih muškaraca s malo ili nimalo vještina i bez zaštitničkih instinkata, te pretjerano uznemirene i agresivne žene bez majčinskih instinkata?
Eksperiment Svemir 25 nudi uvid u moguću propast čovječanstva. Posebno nam lijepo ukazuje da pojedinci neće preuzeti produktivnu ulogu u društvu ako nemaju odgovarajuće odnose ili uzore u sredini u kojoj odrastaju. Osim toga, ako u društvu ne postoji “posao”, izazov koji treba obaviti, njegovi će stanovnici, poput onih „lijepih“, na kraju izgubiti svoju svrhu u životu.
No, Svemir 25, koliko god mračan i upozoravajući bio, možda ipak nije skroz prikladna paralela s ljudima kao jedinim bićima sposobnim za samospoznaju, posebno AKO imamo civilizaciju s jakim moralnim, etičkim i duhovnim liderima, uzorima i vrijednostima.
No, imamo li je?!
