Darvinisti rutinski govore kako je život potekao od kemikalija. No, nakon desetljeća teoretiziranja i eksperimentiranja, oni još nisu kadri kazati od kojih je točno kemikalija, i u kojim točno kombinacijama kemikalija poteklo prvo živo biće. Što se same evolucije tiče, ona ni na koji znanstveni način nije dokazana. Evolucija ostaje stvar vjere.
Moderna evolucionistička sinteza temelji se na genetici. Evolucionisti uspostavljaju vezu između genotipa (genetske strukture) organizma i njegova fenotipa (fizikalne strukture). Oni kažu da promjene u genotipu rezultiraju promjenama u fenotipu te da se kroz prirodnu selekciju promjene u fenotipu, koje omogućuju bolju prilagodbu određenom okružju, akumuliraju u organizmima. Evolucionisti tvrde da taj proces objašnjava pojavu novih strukturalnih značajki u organizmima. No, na razini mikrobiologije te se strukture pokazuju izvanredno složenima. Znanstvenici nisu kadri točno ustvrditi kako su one nastale “korak po korak”. Također ne znaju koje su točno genetičke promjene rezultirale kojim fenotipskim promjenama koje su iznjedrile kompleksne značajke organizama. To zahtijeva specifikaciju međustadija koji su doveli do kompleksnih struktura kakve danas poznajemo.
U svojoj knjizi Darwin’s Black Box (1996., str. 183) biokemičar Michael Behe kaže: “U potonjih deset godina, Journal of Molecular Evolution objavio je više od tisuću članaka. Nema niti jednoga članka koji se bavi detaljnim modelima međustadija u razvitku kompleksnih biomolekularnih struktura. To nije slučaj samo u JME-u. Nema članaka o detaljnim modelima međustadija u razvitku kompleksnih biomolekularnih struktura ni u Proceedings of the National Academy of Science, ni u Nature, ni u Science, ni u Journal of Molecular Biology, kao niti, koliko mi je poznato, u bilo kojem znanstvenom časopisu.”
Znanstveni pokušaji uporabe genetičkoga dokaza kako bi se utvrdilo vrijeme i mjesto pojavljivanja anatomski modernih ljudi, rezultirali su sramotnim pogreškama i protuslovljima. Prvo razvikano izvješće o genetičkom dokazu, koji je znanstvenike ponukao da ustvrde kako su svi ljudi potekli od afričke Eve koja je živjela prije 200.000 godina, pokazalo se kobno pogrešnim. Istraživači su pokušali ispraviti pogreške, no rezultati su ostali zbunjujući. S obzirom na složenost problema genetičkih podataka, neki znanstvenici su istaknuli da su fosili najpouzdaniji dokazi u pitanjima ljudskoga podrijetla i starosti.
U članku u časopisu American Anthropologist (1993., sv. 95, br. 11) David W. Frayer i koautori kažu (str. 19): “Za razliku od genetičkih podataka od živih ljudi, fosili mogu poslužiti prilikom testiranja teorija o prošlosti bez oslanjanja na dugačak popis pretpostavki o neutralnosti genetskih markera, mutacijskih stopa, ili drugih metoda iščitavanja prošlosti iz postojećih genetskih varijacija. …genetički podatak u najboljemu slučaju pruža teoriju o tome kako su se mogli pojaviti današnji ljudi, ukoliko su pretpostavke na kojima se temelji interpretacija genetičkih podataka točne.” To znači da arheološki dokaz iznimne ljudske starosti dokumentiran u knjizi “Zabranjena arheologija” predstavlja nužnu protutežu luckastim spekulacijama genetičara. Taj dokaz protuslovi postojećim darvinističkim teorijama o ljudskom podrijetlu.
Koja je alternativa?
Djelo Sir Alfreda Russela Wallacea, koji je s Darwinom utemeljio teoriju evolucije na osnovi prirodne selekcije, predstavlja uvod u alternativno objašnjenje. Wallace je zajedno s drugim britanskim znanstvenicima, poput Sira Williama Crookesa, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, proveo opsežne eksperimente na području paranormalnoga. Ti eksperimenti i opažanja, kojima se bavi 5. poglavlje Ljudske devolucije, ponukalo je Wallacea na reviziju znanstvenoga svjetonazora. Wallace je zaključio da je univerzum nastanjen duhovnim bićima. Neka niža duhovna bića opće s ljudima na zemlji, obično putem medija. Prema Wallaceu niža duhovna bića, djelujući putem medija, odgovorna su za različite paranormalne fenomene, uključujući vidovitost, čudotvorna izlječenja, komunikaciju s mrtvima, utvare, materijalizacije fizičkih predmeta, levitacije, itd. Duhovna bića višega stupnja možda su odigrala ulogu u podrijetlu vrsta.
U svojoj autobiografiji (1905., sv. 2, str. 349-350) Wallace je napisao: “Većina ljudi danas se odgaja u uvjerenju da ta čuda, duhovi, čitav niz ovdje opisanih neobičnih fenomena, ne postoje; da su oprečna zakonima prirode; da predstavljaju praznovjerja prošlosti; da su, stoga, posrijedi laži i obmane. U tkanju njihovih misli nema mjesta za takve činjenice. Kada sam započeo svoja istraživanja mislio sam isto. Takve se činjenice nisu uklapale ni u tkanje mojih misli. Sve moje zamisli, sve moje znanje, sva moja vjera u nadmoć znanosti i prirodnoga prava, protivile su se mogućnosti takvih fenomena. Pa čak i kada su mi se, jedna po jedna, te činjenice nametale bez mogućnosti bijega, čak i tada, kao što je Sir David Brewster izjavio zapanjen fenomenom kojemu je svjedočio zajedno s [medijem] g. Homeom, ‘duh je bio posljednje čemu bih se predao’. Svako drugo moguće rješenje iskušao sam i odbacio. …Od naših čitatelja ne tražimo vjeru, nego sumnju u vlastitu nepogrešivost po tom pitanju; tražimo propitkivanje i strpljivo iskušavanje prije donošenja zaključka da smo svi tek glupani i idioti, s obzirom na temu kojoj smo godinama posvećivali svoje ponajbolje umne sposobnosti.” Za Wallacea je sve to imalo implikacije po ljudsko podrijetlo.
U svojoj knjizi Contributions to a Theory of Natural Selection (1870., str. 359), Wallace je zaključio da je “čovjekovim razvojem upravljala viša inteligencija, usmjereno i s posve određenom svrhom, upravo kao što čovjek upravlja razvojem brojnih životinjskih i biljnih oblika”.
Michael A. Cremo – iz knjige “Ljudska Devolucija”
