Samo je srce ono koje te može vratiti ondje gdje si oduvijek i zauvijek zaista svoj!
Društvo u kojemu živimo uči nas kako živjeti iz glave, no ne i iz srca. Zato što je glava korisna u smislu da nam omogućava da sve matematički izračunamo i proračunamo kako bismo unaprijed znali je li to nešto vrijedno ulaganja našeg truda, vremena, energije.
Zato što nas potiče da se neprestano u svemu natječemo s drugima. Jer vanjska postignuća su ono čime se mjeri naša vrijednost u društvu, dok je potpuno nebitno imamo li unutarnju dubinu i ljepotu koje su nemjerljive kalkulatorom glave. Zato što od nas traži da budemo poslušni, odnosno da ne postavljamo pitanja i time sve više postajemo svoji, već da slijedimo ono što nam je servirano od strane sustava i tako sve više postajemo nečiji.
Zašto? Zato što srce… je opasno za ovo društvo. Ono voli tišinu, ljepotu, istinu i slobodu. Istina = ljepota. Zaista lijepo je samo ono što je istinito.
„Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo.“ – Antoine de Saint-Exupéry
„Um postavlja pitanja, srce posjeduje odgovore.“ – Byron Katie
„Živi iz svog srca, ne iz svoje glave. Um misli, ali srce zna.“ – Nepoznati autor
No, društvo se boji slobodnih ljudskih bića. Zato što njih ne može kontrolirati i učiniti ih dijelom matriksa.
Od ranoga djetinjstva odgajani smo tako da ne vjerujemo svojim osjećajima. Govorili su nam: „Budi realan! Misli logično! Nemoj biti previše osjetljiv!“ I tako smo s vremenom, malo pomalo, postali nepovezani sa samima sobom i sve udaljeniji od svoje prave suštine.
Umjesto da živimo ono što jesmo, preživljavamo ono što se od nas očekuje da budemo.
Jako dobro znamo kako zaraditi novac. Ali, ne znamo kako živjeti da bismo se zaista osjećali živima.
Sjajni smo u tome kako zadiviti druge ljude i na brzinu dobiti njihovu naklonost, odobravanje, pažnju, simpatiju… štogod naš ego poželi. Ali, ne znamo kako zaista voljeti – istinski, bez uvjeta, maski i proračunavanja.
Toliko smo spretni u tome kako preživjeti da nam čak ni divlje životinje (koje, za razliku od nas ljudi, nemaju svijest i uništavaju druga bića isključivo radi preživljavanja) u tome nisu ravne. Ali, ne znamo kako biti u miru – prije svega sa samima sobom, a onda ni s drugima.
I to je ono što je najtužnije. Mi ljudi smo toliko inteligentni, a toliko duboko prazni.
Ako si među onima koji se ipak u nekom trenutku svoga života odluče, bilo dobrovoljno bilo primorani bolnim transformativnim iskustvima (što je mnogo češće), trgnuti i krenuti u potragu za pravima sobom, jedan od najvećih izazova na tom putovanju (barem pišući iz vlastitog iskustva) bit će moći otpustiti – sve ono u što si do tada vjerovao da jesi, predvidivost, siguricu i poznatost ishoda utemeljenih na izračunima koji dolaze iz glave.
Jer to je kao da se odjednom nađeš nasred oceana ne znajući koliko dugo i koliko daleko ćeš trebati plivati da bi došao do obale i što te sve očekuje na tom putovanju na površini (čitaj: vanjske, objektivne okolnosti i izazovi koje ti život svakodnevno donosi) i ispod nje (čitaj: sve ono što je u tvojoj podsvijesti).
Sve ono što znaš i što si do tada naučio – prestaje ti biti i potrebno i bitno.
Jer takva iznimna i potpuno nepoznata situacija, koja te potpuno izmješta iz onoga za što si do tada vjerovao da si utemeljio, traži od tebe samo jedno, ali potpuno drugačije od svega onoga kako si do tada živio (točnije preživljavao) – potpuno povjerenje u Izvor da će sve biti onako kako je za tvoje najviše dobro, bez da sada, u ovom trenutku, znaš kako će i kada će to nešto biti.
A to povjerenje je znanje koje dolazi iz tvoga srca – konektora tvoje vječne i besmrtne duše s tvojim emotivnim dijelom bića OVDJE.
„Tvoj vid će postati jasan tek kada pogledaš u svoje vlastito srce. Tko gleda van, sanja. Tko gleda unutra, budi se.“ – Carl Gustav Jung
Glava je ta koja te može odvesti gdje god si zamisliš pa i na Mjesec. Ali, samo je srce ono koje te može vratiti ondje gdje si oduvijek i zauvijek zaista svoj – kući.
Martina Setnik
