Ljubav je smisao života. Ljubav je ono što nas pokreće da radimo, stvaramo, pravimo djecu, pomažemo drugima i sebi, učimo, razvijamo se i budemo, zdravi i sretni. Ljubav nije usko vezana za ljubav prema obitelji, voljenoj osobi (partneru), prijateljima ili drugim osobama. Ljubav postoji u svemu što nas okružuje, postoji ljubav prema svemu što postoji, ljubav prema samom sebi, prema stvaranju i radu, Bogu / univerzumu i prema životu uopće. Kada tako sagledamo ljubav onda nam je jasno zašto je ljubav smisao života, postojanja, zdravlja i sreće. Ljudi koji su puni ljubavi oni su zdravi, razvijaju se, donose dobro sebi i svojoj okolini, a oni koji pate od iluzije ljubavi oni su nesretni, imaju problema sa zdravljem, sa samim sobom i drugima.
Što je ljubav?
Prije nego što kažemo što ljubav nije, odnosno što je iluzija o ljubavi treba reći što ljubav zaista jest. Ljubav nije ni misao ni osjećanje, ni stanje, ni ponašanje. Misli, osjećaje, ponašanja i stanja su samo izraz, manifestacija ljubavi. Ljubav je prisutnost, prihvaćanje, jedinstvo sa sobom, drugima i univerzumom, potpuna predanost bez ovisnosti. Ljubav je kada dajemo, a ne tražimo ništa zauzvrat. Ljubav je slobodni čin davanja u kojem uživamo i koji nam ne predstavlja nikakav napor, već naprotiv ispunjava nas. Pravo ispunjenje može doći samo iz ljubavi.
Na primjer, ako radite s ljubavlju, rad za vas predstavlja ispunjenje, svaka vaša aktivnost vas ispunjava, daje vam smisao, snagu i motivaciju. Ljudi ne rade samo zbog novca. Novac je potreban za život u društvenom sustavu koji su ljudi smislili i u tom smislu je važan, ali novac nije sam sebi svrha već samo sredstvo. Ljudi koji vole oni rade s ljubavlju i to ih čini sretnima. Primjerice, postoje ljudi koji imaju toliko novca da uopće ne moraju raditi u smislu osiguravanja egzistencije. Većina njih radi, bave se onim što vole, a oni koji ne rade brzo padaju u depresiju, besmisao, ropstvo ovisnosti i sl. Ljubav kroz rad daje smisao postojanju. S druge strane ljubav je naš odnos prema drugima, obitelji, prijateljima, klijentima, Bogu / univerzumu. Ljubav je neraskidivo povezana sa slobodom. Ljubav je sloboda, ljubav se ne može izraziti bez slobode. Svaka ovisnost blokira ljubav. Ljubav je biti jedno sa svim, a ujedno biti slobodan od svega, jer ljubav je postojanje, kretanje, a ne učahurenost.
Što je to iluzija ljubavi?
Mnogo ljudi pati od iluzije o ljubavi. Dok je ljubav samo jedna, iluzija o ljubavi ima jako mnogo. U ovom tekstu pokušat će precizirati one najčešće, one iluzije koje ljudima stvaraju patnju, bol i sprječavaju ih da budu sretni, zdravi i da se razvijaju.
Vrijedim onoliko koliko sam voljen od strane meni važnih ljudi – to je jedna od najčešćih i skrivenih iluzija u koju mnogo ljudi čvrsto i implicitno vjeruje. Osoba koja sebe vrednuje i uspoređuje s drugim ljudima je osoba koja vjeruje da nije dovoljno voljena. Takva osoba vjeruje i da ne zaslužuje biti voljena kao neki drugi ljudi. To je naravno iluzija jer to što osoba nije dobila onoliko ljubavi koliko je željela od njoj važnih osoba (roditelja, rođaka, partnera itd) ne znači da ne može biti voljena od nekih drugih osoba. Vjerujući da ne zaslužuje ljubav osoba to svoje uvjerenje potvrđuje u realnosti. Privlačeći i birajući osobe koje ne mogu iz raznih razloga da je vole i tako osoba kroz iskustvo potvrđuje svoje početno uvjerenje. Odakle ljudima uvjerenje da ne mogu biti voljeni ili da im nešto fali zbog čega ne mogu biti voljeni uopće ili onoliko koliko bi to oni željeli? To uvjerenje potječe iz djetinjstva. Dijete kojeg roditelji ne vole (ne poklanjaju mu dovoljno pažnje, odsutni su i sl.) Ima dojam da je ono loše, jer dijete ne može razmišljati kritički i shvati da u stvari nešto nije u redu s njegovim roditeljima, a ne njim samim. Dijete tumači odbacivanje kao osobni defekt i odatle potječe osnova za budući osjećaj manje vrijednosti, odnosno anksioznosti i depresivnosti. Dijete ne zna kako da se nosi s takvim osjećajima i mora ih potiskivati. Kasnije kada dijete postane odrasla osoba ima šansu da to promijeni, shvaćajući da bolna osjećanja ne određuju nužno identitet osobe, da je ljubav prisutna sada i ovdje, da nije rezervirana za određene osobe i da svatko ima pravo na ljubav.
Samoljubav je narcizam – jako važan stup mentalnog zdravlja jeste ljubav prema sebi. Ljubav prema sebi nije narcizam ili zaljubljenost u sebe. Narcizam je karikatura samoljubavi. Samoljubav je preduvjet za ljubav, osobno blagostanje i duševni mir. Voljeti sebe znači sebe prihvaćati se u svakom momentu, u svim stanjima i izdanjima bezuvjetno. Samo osoba koja sebe prihvaća u potpunosti može se istinski mijenjati, razvijati i živjeti u miru i ljubavi. Svaka vrsta poricanja, neprihvaćanja i samoobezvređivanja, osobu dovodi u rascjep sa samom sobom što predstavlja osnovu za sve disfunkcionalne osjećaje kao što su anksioznost, krivnja, potištenost, stid i bijes na sebe. Narcis je osoba koja ne zna voljeti ni druge ni sebe, zato pati od osjećaja praznine. Narcis je psihički bogalj koji se hrani tuđom energijom ljubavi, ali kao što nije u stanju ljubav dati nije u stanju ni primiti je pa zbog toga stalno pati od unutarnjeg osjećaja praznine.
Ljubav se može izgubiti – ljubav se ne može izgubiti jer je ona unutarnji dio osobe. Ljubav je unutar osobe, to je njezin dar od Boga / svemira. Ljubav nije rezervirana za bilo koju osobu, ljubav se dijeli s drugima.
Ljubav izvire isključivo iz obitelji – ljubav počinje u obitelji i obitelj donosi osobi obrazac ljubavi koji na djecu prenose roditelji i drugi rođaci. Taj obrazac je značajno određen transgeneracijskim prijenosom i kulturom u datoj sredini. Onako kako se roditelji odnose prema sebi i djetetu, djetetu predstavlja model (program) za njegovu / njenu samoljubav i ljubav prema drugima. Primjerice, dijete koga roditelji vole, stječe dojam i osjećaj da je prihvaćeno, voljeno, vrijedno i da ima prava tako nešto očekivati od drugih i svijeta. Nevoljeno dijete ima osjećaj da nešto s njim / njom nije uredu, da je defektno, da manje vrijedi i da će se i drugi ljudi tako odnositi prema njoj. Zlostavljano dijete, ima osjećaj da je prljavo, loše, pokvareno, zlo, bezvrijedno i da treba patiti, da ne zaslužuje ničiju ljubav, sreću i prihvaćanje. Koji obrazac će dijete usvojiti ovisi od odnosa roditelja prema djetetu i toga kako se roditelj odnosi sam / sama prema sebi. Taj naučeni obrazac postaje program koji se snažno utiskuje u djetetov um i postaje dio njegovog / njenog identiteta. Kasnije kada dijete odraste i postane odrasla osoba, ako radi na sebi, na svom osobnom razvoju može mijenjati taj obrazac, odnosno može prestati da se s njim identificira i proširiti svoj identitet tako da više ne ovisi od tuđeg prihvaćanja. Može naučiti sebe bezuvjetno prihvatiti i povezati se sa svima na jednoj široj ravni kozmičke ljubavi.
Ljubav je vezana samo za druge ljude – ljubav nije vezana samo za ljude, ljubav je vezana i za rad, stvaranje, odnos prema sebi, životu, Bogu / univerzumu. Sve što radimo je ljubav, odsutvo ljubavi ili iluzija o ljubavi.
Ljubav i Eros su ista stvar – ljubav postoji i bez erosa. Ljubav majke prema djetetu, ljubav prema radu, prijatelju, državi, Bogu i sl., su primjeri ljubavi bez erosa. Ljubav za razliku od erosa nije želja, ljubav je način postojanja. Ljubav i eros se spajaju u ljubavi između partnera i služe za produženje vrste, uživanje, oslobađanje stresa i jačanje veza između partnera.
Ljubav je želja / osjećaj – ljubav nije isto što i eros, požuda, želja za divljenjem i posjedovanjem. Ljubav je prihvaćanje sebe i drugih, sloboda, prisutnost, mir. Ljubav nije sujeta, taština i želja da nam se drugi dive, obožavaju, prihvaćaju ili nas odobravaju. Ljubav nije osjećaj, osjećaji poput radosti i mira su manifestacije ljubavi. Ljubav svakako nije euforija i žudnja. Kada osoba pobrka te dvije stvari onda je u problemu, onda osjeća anksioznost, stid, bijes, potištenost.
Ljubav je patnja – ljubav postaje iluzija o ljubavi, odnosno patnja kada osoba pomiješa ljubav s osobnom vrijednošću, odnosno težnjom da se kompenzira osjećaj manje vrijednosti ili bezvrijednosti. Tada ljubav postaje droga, odnosno patnja. Osoba koja se poistovjećuje s negativnim obrascem ljubavi koji je dobila u obitelji postaje rob ilizije ljubavi, ovisnik. Prije svega takva osoba ne voli samu sebe što predstavlja temelj za javljanje depresije, a kasnije i adikcija. Depresija nije ništa drugo nego odsustvo ljubavi prema sebi. To može varirati od sumnje u sebe, samosabotaže, osjećaja manje vrijednosti pa sve do mržnje prema sebi, autoagresije i samoubojstva. Depresivna osoba identificirajući se s negativnim obrascem ljubavi koji je primila u obitelji sebe vidi kao manje vrijednu, kao osobu koja nema pravo da uživa, osobu koja ne vidi smisao postojanja, osobu osuđenu na izolaciju i patnju. Depresivna osoba nije uopće svjesna da je cijela njena patnja zapravo stvar njenog identiteta, odnosno negativnog modela (programa) s kojim se identificirala. Osoba pati zato što ne uviđa razliku između svog stvarnog identiteta i negativnih modela koje ona doživljava kao svoj pravi indetitet. Zbog te nesvjesne identifikacije osoba vidi svoju realnost kao jedinu i neprikosnovenu, ona vjeruje svojim negativnim osjećajima i u njima vidi potvrdu za svoju patnju. Tako se stvara začarani krug patnje. Međutim, patnja je iluzija, osoba koja pati živi u pogrešnim u uvjerenjima, u iluziji ljubavi. Dokaz za to je da su se mnogi ljudi izliječili od depresije kada su radikalno promijenili svoj način gledanja na sebe, vlastiti identitet, ljubav, smisao postojanja, Boga / univerzum.
Ljubav se zaslužuje – ljubav se dobiva na poklon, ljubav je besplatna i sasvim nezaslužena. Zaslugom se dobivaju beneficije, pohvale, novac, divljenje ali ne i ljubav. Ako je netko sposoban vam da ljubav, dat će vam. Netko tko ne umije ili vam ne može dati ljubav neće vam ni dati, jer ne može vam netko dati ono što nema. Tako da nema potrebe truditi se da zaslužite nečiju ljubav, umjesto toga volite vi prvi jer to nužno podrazumijeva davanje bez očekivanja da vam se vrati, a uvijek se vrati.
Svi ljudi su jednako sposobni za ljubav – nisu svi ljudi jednako sposobni za ljubav kao što nisu svi ni podjednako inteligentni, visoki ili zdravi. U svemu postoje individualne razlike među ljudima pa tako i u sposobnosti za ljubav. Sposobnost za ljubav se bazira na sposobnosti empatije. Empatija je organ ljubavi. Nisu svi podjednako empatični. Empatičnost ovisi i o nasljeđu (geni) i od sredine (učenja). Najveći broj ljudi su na sredini, a manji broj ljudi predstavlja ekstreme. Ekstremi su oni koji su previše empatični, senzitivni i oni koji su jako malo ili nimalo empatični i neosjetljivi za druge. Previše empatije je i dar i prokletstvo u isto vrijeme. Osoba koja ima previše empatije može bolje osjetiti i spoznati mnoge stvari i to je njezin dar, ali u isto vrijeme takva osoba je vrlo ranjiva i više podložna negativnim obrascima ljubavi. Zato takve osobe moraju naučiti da se brane, da ojačaju svoje granice i prošire svoj identitet. S druge strane su osobe koje nemaju empatiju ili su deficitarne po tom pitanju. Te osobe nazivamo poremećajima ličnosti (psihopate, narcistički, antisocijalni, paranoidni itd). To su osobe koje čine razna zla i nanose patnju drugima i sebi.
Jednostavno rečeno iluzija o ljubavi se bazira na premisi da vrijedimo onoliko koliko nas drugi vole, prihvaćaju ili odobravaju. Polazeći od te premise tražimo prihvaćanje tamo gdje ne treba, a to je u drugima. Umjesto da tražimo prihvaćanje od drugih možemo prihvatiti sami sebe bezuvjetno i drugima davati ljubav umjesto da je tražimo. Davanje ljubavi je ono što nam donosi istinsko ispunjenje.
Na kraju treba reći da jedine dvije stvarne duhovne potrebe koje ljudi imaju su davanje i sloboda, a to zajedno čini ljubav. Sva djela, stvaralaštvo prozilaze iz ljubavi. Shvaćanje ljubavi nužno utječe i na shvaćanje vlastitog identiteta. Sva psihička patnja je u osobi, u njenom identitetu, a ne u svijetu i drugim ljudima. Kada ljudi budu kolektivno željeli da se mijenjaju i da rade na promjeni svojih identiteta i širenju ljubavi, zavladat će blagostanje na planeti, a neempatične osobe više neće moći vladati svijetom jer će biti u manjini.
Dr Vladimir Mišić, psiholog i psihoterapeut
www.vaspsiholog
email: [email protected]
skype: vaspsiholog
