Netko može reći: „Ja vjerujem u reinkarnaciju.“, dok druga osoba može reći: „Ja ne vjerujem u reinkarnaciju.“ Prva osoba možda trenutno vjeruje u reinkarnaciju, ali kasnije može i promijeniti svoje vjerovanje. Ali što je zapravo istina? Postoji li reinkarnacija ili ne? Ovisi li njeno postojanje ovisi o nečijem vjerovanju?
Znači li to da ako ne vjerujem u postojanje Amerike da ona ne postoji!? „Nikad je nisam vidio. Pričali su mi o toj dalekoj zemlji sa zgradama od preko stotinu katova, u kojima žive i rade bogati dok neki manje bogati žive ispod zemlje u podzemnim željeznicama hraneći se štakorima, ali ja u nju ne vjerujem jer je nisam vidio.“ Vidjeli smo nešto na televiziji, ali to može biti montaža. Vjerovali mi ili ne u postojanje Amerike, ona ipak postoji i to je istina!
Ili mala beba u utrobi majke. Ona može misliti da svijet izvan utrobe uopće ne postoji. Da postoji ‘Majka’, njen dobronamjernik, da postoji otac, da postoji čitav nepoznati svijet u kojem će ona hodati i trčati… Beba to ne vidi i zato u to možda i ne vjeruje.
Nije rijetka ni slijedeća izjava: «Ako nešto vidim onda je to istinito!»
Hm, a što je s osobama slijepim od rođenja!? Oni ne vide ništa. Zar ostatak osvjetljenog svijeta uopće ne postoji ako ga oni ne mogu vidjeti? Mi smo također slijepi. To je znanstveno dokazano. Slijepi smo za sve što se nalazi izvan spektra od 4000 do 7000 A° . Naše su oči instrument koji mjeri samo predmete i pojave u tom rasponu. Postoje li pojave ili stvari koje su izvan naše vidljivosti? Logično je zaključiti da postoje. Neke životinje imaju razvijenije osjetilo vida od ljudskog i vide neke stvari koje čovjek nikad neće vidjeti. Slično je stanje i s ostalim osjetilima sluha, njuha, mirisa i dodira.
Da bismo saznali istinu također trebamo uzeti u obzir perspektivu promatranja. Uzmimo za primjer žabu koja cijeli svoj život živi u bunaru. Ona može misliti da ne postoji bunar koji je veći od njenog, za razliku od ptice, koja samo zato što ima drugačiju perspektivu može lako vidjeti da ne samo da postoje veći bunari nego i cijeli oceani s neograničenim količinama vode. Kada ptica priča žabi o oceanu, žaba to ne može shvatiti. Ona može pitati: „Koliki je taj ocean? Je li duplo veći od mog bunara? Troduplo!? Deset puta veći!? Ako mi kažeš da je više od deset puta veći od mog bunara, nazvat ću te ludim i lažovom, jer tako nešto ne može postojati.” Da bi inteligentna žaba zaista shvatila istinu o postojanju ogromnog oceana, ona se mora izdići sa svog položaja na dnu bunara i promotriti stvarnost iz ptičje perspektive. Trebala bi barem biti svjesna da se nalazi u takvom položaju i prihvatiti autoritativnu izjavu ptice za koju shvaća da ima pristup višoj dimenziji.
U vedskim spisima je npr. data smjela izjava da je Zemlja zapravo ravna ploča koja se nalazi na jednom velikom disku koji se zove bhu-mandala zajedno s ostalim zemaljskim planetama. Kad nam netko tako nešto izjavi naša prva reakcija bi vjerojatno bila: „S ovom osobom nešto nije u redu. Ili je potpuno neobrazovani plemenski stočar ili mu nije mjesto među ‘civiliziranim’ svijetom.” Svi znamo da je Zemlja okrugla! Što je naravno, istina, ali samo za bića koja djeluju u tri dimenzije. Naša je perspektiva trodimenzionalna. Za mrava npr., Zemlja je ravna ploča jer on praktički, za naše poimanje, djeluje u dvije dimenzije.
Međutim, postoje zapisi i istraživanja da postoji još mnogo dimenzija iznad ove tri (Einsteinova je pretpostavka bila da postoji 26 dimenzija). Mi naravno ne vjerujemo jer ih ne vidimo i ne možemo doživjeti u ovom stanju, ali zar vas to ne podsjeća na našeg prijatelja žapca? Da li činjenica da smo mi trodimenzionalna bića potpuno isključuje postojanje viših dimenzija? Znači li da nešto što ne vidimo ne postoji? Kako to možemo saznati? Sjetimo se opet žapca koji je htio doznati o veličanstvenoj veličini oceana. Da bi došao do te spoznaje napravio je vrlo logičnu stvar – pitao je pticu. Na početku joj nije vjerovao, ali ptica ga je uspjela nagovoriti da pođe s njom da mu pokaže ocean.
Na sličan način, ako želimo saznati istinu o nečemu što je izvan naše percepcije, kao što je npr. reinkarnacija, prilazimo znanju koje ima pristup višim dimenzijama jer i samo dolazi iz tih dimenzija. Da, takvo znanje postoji, a sve što mi trebamo učiniti je dati tom znanju šansu da nas pouči i da nam pokaže. Mnogi drevni sveti spisi nude znanje, a po tradiciji najstarije znanje na ovoj planeti, Vede za koje se kaže da njihovo porijeklo nije zemaljsko, vrlo vjerojatno nude najiscrpnije informacije o prirodi života i smrti. Vede opisuju događaje stare milijune godina, opisuju svo potrebno materijalno znanje da bi osoba mogla kvalitetno živjeti u ovom svijetu kao i znanje o svijetu izvan ovog materijalnog. Također nam pružaju i procese pomoću kojih možemo znanstveno doći do svih dokaza i spoznaja. Vede služe pravim tragaocima za istinom. Hoćemo li u to vjerovati ili ne ovisi samo o nama, ali ako smo zaista tragaoci, vrijedi pokušati zar ne?
Dharma
