Zanimljivo je kako su u istočnoj i zapadnoj duhovnosti velike renomirane osobe često obavljale svoju molitvu i bogoslužje u pećinama planina. To su radili u duhu jednostavnosti i odricanja – jednostavnost jer je to sasvim prirodno i dolazi od Boga. U konačnici, nema potrebe za plaćanjem stanarine ili za teškim radom da bismo imali neki smještaj. Zapravo, drevni spisi smjelo izjavljuju, “Čemu toliko truda za gradnju kuća kad postoji toliko pećina u planinama? Čemu jastuk kad imaš dvije ruke na koje možeš nasloniti svoju glavu? Zašto se truditi imati toliko vrsta odjeće kad u šumi možete pronaći koru drveća s kojom se možete pokriti, a i na putu možete pronaći neku rasparanu odjeću?”
Ako smo u potrazi za srećom u gomilanju materijalnog bogatstva ili imovine, onda je to beskrajan ciklus težnji i frustracija. Što više učinimo svoj život jednostavnijim, to je više on prirodno svjestan Boga. Ideja je da, kada život postane vrlo zaokupljen naporima za stjecanjem svjetovnih stvari, to odvlači našu pažnju od naših duhovnih potraga.
I tako, kada bi veliki sveci i mudraci bi došli do tih pećina, to su radili kako bi se odvojili od guna strasti i neznanja, kako bi se odvojili od strastvenog svijetu pohlepe i požude, i u takvom su stanju bili u mogućnosti u potpunosti usredotočiti se na molitvu, pjevanje Svetih Imena i proučavanje spisa.
