Način na koji se odnosimo prema vlastitoj smrtnosti i način na koji tražimo ili stvaramo smisao u velikoj mjeri određuju hoće li naš život biti obilježen rastom, unutarnjim razvojem i ispunjenjem ili će biti opterećen patnjom, strahom i neurozom.
„Jedna trećina sve tuge koju moram podnijeti je neizbježna. To je tuga svojstvena ljudskom stanju, cijena koju moramo platiti jer smo osjećajni i samosvjesni organizmi, koji teže oslobođenju, ali su podložni zakonima prirode i pod naredbom da nastavimo marširati, kroz nepovratno vrijeme, kroz svijet potpuno ravnodušan prema našoj dobrobiti, prema oronulosti i sigurnosti smrti.“ – Aldous Huxley, Otok
Kada patimo, uobičajeno je vjerovati da se uzrok naše nevolje nalazi u priči našeg života. Rane iz djetinjstva, destruktivne navike, nerazriješeni sukobi, žaljenja i bolna sjećanja često doživljavamo kao glavne razloge vlastite tuge. Iako svi ti čimbenici mogu imati važnu ulogu u našem unutarnjem stanju, velik dio patnje ne proizlazi samo iz događaja iz prošlosti. Ona nastaje i zbog naše nemogućnosti da se pomirimo s temeljnim problemima ljudskog postojanja i da se s njima suočimo hrabro i svjesno.
U ovom članku govorimo o dva takva problema: o problemu smrti i problemu smisla. Ta dva pitanja duboko su povezana. Način na koji se odnosimo prema vlastitoj smrtnosti i način na koji tražimo ili stvaramo smisao u velikoj mjeri određuju hoće li naš život biti obilježen rastom, unutarnjim razvojem i ispunjenjem ili će biti opterećen patnjom, strahom i neurozom.
U svojoj knjizi Egzistencijalna psihoterapija, Irvin Yalom piše:
„Strah od smrti igra glavnu ulogu u našem unutarnjem iskustvu; proganja nas kao ništa drugo; neprestano tutnji ispod površine; to je mračna, uznemirujuća prisutnost na rubu svijesti… smrt svrbi cijelo vrijeme, a naši stavovi prema smrti utječu na način na koji živimo i rastemo te na način na koji posrćemo i razbolijevamo se.“ – Irvin Yalom, Egzistencijalna psihoterapija
Naš najdublji poriv jest nastaviti živjeti. Ipak, znamo da ćemo jednoga dana umrijeti. Ta svijest stvara strah od smrti koji prožima naše biće. Neki vjeruju da se s tim strahom najbolje nositi tako da ga isključimo iz svijesti i potpuno se posvetimo samom življenju. No time se zanemaruje dubok utjecaj koji smrt ima na čovjeka.
Mnogo toga što činimo i mnogo toga čemu težimo oblikovano je strahom od smrti, iako toga često nismo svjesni. Čak i kada o smrti ne razmišljamo otvoreno, ona ostaje prisutna u pozadini našeg iskustva i utječe na način na koji živimo, odlučujemo, stvaramo i nastojimo dati vrijednost vlastitom postojanju.
Ernest Becker u knjizi Poricanje smrti piše:
„…ideja smrti, strah od nje, proganja ljudsku životinju kao ništa drugo; to je glavni pokretač ljudske aktivnosti.“ – Ernest Becker, Poricanje smrti
U knjizi Poricanje smrti, za koju je 1974. godine dobio Pulitzerovu nagradu, Ernest Becker tvrdio je da strah od smrti oblikuje naš život prvenstveno tako što nas potiče da težimo herojstvu. „…herojstvo je prije svega odraz straha od smrti“, napisao je.
Beckerov pojam herojstva odnosi se na težnju za simboličkom besmrtnošću. To znači da čovjek teži ciljevima za koje vjeruje da će trajati i nakon smrti njegova fizičkog tijela. Neki ljudi takvu vrstu herojstva traže stvaranjem umjetničkih djela. Drugi je pronalaze u izumima, postignućima, stvaranju obitelji, izgradnji nasljeđa ili posvećenosti društvenim, političkim i vjerskim ciljevima.
Želja za herojskim životom osnovna je ljudska potreba. Becker je napisao da je „poriv za herojstvom prirodan i, priznajmo, iskren“. Herojstvo je, prema njegovu razumijevanju, primarna obrana kojom se štitimo od straha od smrti.
Kroz težnju za herojstvom čovjek sublimira strah od smrti. Energiju koja pripada tom strahu uzima i usmjerava prema stvaranju, djelovanju i smislenim ciljevima. Što je naša težnja za herojstvom uvjerljivija i učinkovitija, to nam se život čini smislenijim i to nas manje progoni strah od smrti.
No vrijedi i obrnuto. Kada osjećamo da naš život nije herojski, strah od smrti postaje teži i više nas opterećuje. Becker je smatrao da su mnogi oblici mentalnih bolesti, u svojoj osnovi, neuspjesi u sublimiranju straha od smrti kroz uvjerljiv oblik herojstva.
Kako piše:
„…mentalna bolest je zapravo opća teorija neuspjeha transcendencije smrti… Kada prosječna osoba više ne može uvjerljivo izvoditi svoja herojstva ili ne može sakriti svoj neuspjeh da bude vlastiti heroj, tada se urušava u neuspjeh depresije i njezinu strašnu krivnju… Čovjek ne može podnijeti vlastitu malenkost osim ako je ne može prevesti u smislenost na najvećoj mogućoj razini.“ – Ernest Becker, Poricanje smrti
Herojski život je duboko smislen život. Ali tada se otvara novo pitanje: kako strukturirati život tako da ga živimo herojski i pronađemo smisao koji nam je potreban kako bismo sublimirali strah od smrti?
Tu se susrećemo s još jednim problemom koji pripada ljudskom stanju. Iako moramo živjeti smislen život, čini se da ljudsko postojanje nema objektivno značenje ili svrhu, barem ne takvo značenje koje možemo sa sigurnošću razaznati.
Yalom to pitanje postavlja ovako:
„Problem značenja, dakle, u svom najrudimentarnijem obliku jest: Kako biće kojem je potrebno značenje pronalazi smisao u svemiru koji izgleda da nema značenje?“ – Irvin Yalom, Egzistencijalna psihoterapija
U knjizi O genealogiji morala, filozof Friedrich Nietzsche nazvao je problem smisla „prokletstvom koje je do sada ležalo nad čovječanstvom“. Ruski pisac Lav Tolstoj snažno je osjetio težinu tog prokletstva. U dobi od pedeset godina, na vrhuncu književne slave, okružen bogatstvom, zemljom, slugama i obitelji, Tolstoja je pogodila duboka kriza smisla. Nazvao ju je „doživotnim zastojem“.
U Ispovijesti je napisao:
„Pitao sam se: ‘Koji je smisao mog života?… Ili, drugim riječima: Postoji li ikakav smisao u mom životu koji neće biti uništen mojom neizbježno nadolazećom smrću?… Jasno sam vidio da preda mnom nema ničega osim propasti. I nije bilo zaustavljanja, povratka, zatvaranja očiju kako ne bih vidio da preda mnom nema ničega osim obmane života i sreće i stvarnosti patnje i smrti, potpunog uništenja… Dosadio mi je život.“ – Lav Tolstoj, Ispovijest
Budući da ne postoji očito značenje ljudskog postojanja, problem smisla možemo riješiti samo tako da vlastito značenje stvorimo ili otkrijemo. Da bismo u tome uspjeli, možemo razmotriti različite oblike značenja kojima su se ljudi kroz povijest služili kako bi se odmaknuli od egzistencijalnog očaja.
Najočitiji oblik značenja koji je održavao ljude tijekom povijesti jest religijsko ili kozmičko značenje. To je ideja da je svemir svrhovit, da se kreće prema određenom cilju i da naš život na neki herojski način doprinosi toj svrsi.
U zapadnom svijetu takvo je kozmičko značenje bilo utkano u judeokršćansku religijsku tradiciju. Prema toj tradiciji, svemir i ljudski život dio su Božjeg božanski uređenog plana. No kozmičko značenje života može se pronaći i izvan granica institucionalne religije.
U svom posljednjem intervjuu prije smrti od raka, u dobi od 47 godina, Ernest Becker rekao je:
„Ne mislim da netko može biti heroj u bilo kojem uzvišenom smislu bez neke transcendentalne reference poput toga da je heroj za Boga. Mislim da je ovo najuzvišenija vrsta herojstva. Biti heroj za stvaralačke moći svemira. Osjećaj da je netko živio s nekom svrhom koja ga nadilazi.“ – Ernest Becker, intervju sa Samom Keenom
Carl Jung je sugerirao da je svrha ljudskog postojanja sudjelovanje u dovršetku Božjeg stvaranja putem širenja svijesti. Što smo svjesniji, to je Bog, kroz nas, svjesniji vlastitog stvaranja. Prema tom shvaćanju, Bogu smo potrebni kako bi ostvario svoju božansku svrhu.
Jung je napisao:
„Čovjek je neophodan za dovršetak stvaranja.“ – Carl Jung, Sjećanja, snovi, razmišljanja
Sličnu misao izrazio je i veliki njemački autor 20. stoljeća Thomas Mann:
„S generiranjem života iz anorganskog, čovjek je bio taj koji je u konačnici bio namijenjen. S njim je započet veliki eksperiment, čiji bi neuspjeh bio neuspjeh samog stvaranja… Bilo to tako ili ne, bilo bi dobro da se čovjek ponaša kao da je tako.“ – Thomas Mann, Život raste u tlu vremena
U našem sekularnom dobu, vjerovanje u religijski ili kozmički smisao života za mnoge je ljude neodrživo. Egzistencijalistički filozofi 20. stoljeća izrazili su taj skepticizam tvrdnjom da svemir nema inherentno značenje i da ljudsko postojanje nema objektivnu svrhu.
Jean-Paul Sartre, primjerice, napisao je:
„Sve postojeće stvari rađaju se bez razloga… Besmisleno je što se rađamo; besmisleno je što umiremo.“ – Jean-Paul Sartre, Mučnina
Iako je Sartre vjerovao da život nema objektivno značenje, prepoznao je da čovjek ima duboku potrebu za smislom. Zato je smatrao da je naš zadatak stvoriti vlastito značenje.
Yalom to objašnjava ovako:
„Za Sartrea je važno da ljudska bića prepoznaju da moraju izmisliti vlastito značenje umjesto otkriti Božje ili prirodno značenje i zatim se u potpunosti posvetiti ispunjenju tog značenja.“ – Irvin Yalom, Egzistencijalna psihoterapija
Postoji nekoliko sekularnih puteva kojima možemo stvoriti vlastiti smisao. Jedan od njih je altruizam, koji uključuje služenje drugima ili rad na smanjenju patnje u svijetu.
Drugi put je posvećenost vrijednom cilju. To znači odabrati određenu vrijednost ili ideal i predati se njegovu ostvarenju. Taj cilj može biti borba za političku slobodu ili nastojanje da se u svijet unese više ljepote, istine ili dobrote.
Povjesničar Will Durant zagovarao je upravo taj put do smisla. Shvaćao je da, kada se posvetimo nečemu većem od osobnog ja, stječemo osjećaj da živimo herojski. Takav osjećaj pomaže nam da nas strah od smrti ne optereti u istoj mjeri.
U knjizi O smislu života napisao je:
„Pridružite se cjelini, radite za nju svim svojim tijelom i umom. Smisao života leži u prilici koju nam daje da stvorimo ili doprinesemo nečemu većem od nas samih. To ne mora biti obitelj, iako je to izravan i najširi put koji je priroda u svojoj slijepoj mudrosti osigurala čak i za najjednostavniju dušu; to može biti bilo koja grupa koja može prizvati svu latentnu plemenitost pojedinca i dati mu razlog za rad koji neće biti uništen njegovom smrću.“ – Will Durant, O smislu života
Još jedan izvor smisla koji je održavao mnoge pojedince jest kreativnost. U činu stvaranja čovjek daje vanjski oblik svom unutarnjem životu. Ono što je subjektivno u njemu — njegove ideje, iskustvo, patnja, uvid i percepcija svijeta — utjelovljuje se u kreaciji koja može utjecati na druge ljude i možda ga nadživjeti.
Kroz kreativni čin čovjek pokušava objektivizirati i ovjekovječiti sebe. To je jedan od razloga zbog kojih se stvaranje doživljava kao duboko smisleno.
Rollo May piše:
„Stvaralačkim činom sposobni smo dosegnuti dalje od vlastite smrti.“ – Rollo May, Hrabrost stvaranja
Slično tome, Becker piše:
„U nekom smislu, neka vrsta objektivne kreativnosti jedini je odgovor koji čovjek ima na problem života… Umjetnik u sebe unosi svijet, od njega stvara totalni problem, a zatim daje modni, ljudski odgovor na taj problem. To je, kako je Goethe vidio u Faustu, najviše što čovjek može postići.“ – Ernest Becker, Poricanje smrti
Biti heroj za Boga ili se posvetiti altruizmu, vrijednom cilju, obitelji ili kreativnom radu može se osjećati duboko smisleno jer nas ti putevi vode izvan uskih granica ega. Daju nam osjećaj da služimo, stvaramo ili sudjelujemo u nečemu što će nadživjeti naše fizičko tijelo.
Čini se da je upravo to jedan od uvjeta smislenog života. Kada pronalazimo ili stvaramo vlastiti smisao, moramo odabrati nešto što usmjerava naše misli i energiju izvan pukog preživljavanja i zadovoljavanja egoističnih želja.
Becker piše:
„Svako herojstvo je relativno u odnosu na neku vrstu ‘izvan’; pitanje je koja vrsta?… Koji je nečiji pravi talent, njegov tajni dar, autentično zvanje? Na koji način je netko uistinu jedinstven i kako može izraziti tu jedinstvenost, dati joj oblik, posvetiti je nečemu izvan sebe?“ – Ernest Becker, Poricanje smrti
Yalom nastavlja:
„Duga tradicija u zapadnoj misli savjetuje nam da se ne zadovoljavamo svrhom života koja nije transcendentna sama sebi. Martin Buber primjećuje da, iako bi ljudska bića trebala postaviti pitanje ‘Zašto? Zašto da pronađem svoj put? Zašto da ujedinim svoje biće?’, odgovor je: ‘Ne za sebe samoga.’ Čovjek počinje sa sobom kako bi zaboravio na sebe i uronio u svijet; shvaća sebe kako ne bi bio zaokupljen sobom.“ – Irvin Yalom, Egzistencijalna psihoterapija
Bez obzira zadovoljavamo li svoju potrebu za smislom religijskim ili svjetovnim sredstvima, Becker je vjerovao da nije presudno je li naš odabrani put „istinit“ u apsolutnom i objektivnom smislu. Važno je obogaćuje li on život.
Pomaže li nam da prijeđemo uske granice sebe? Obogaćuje li naše iskustvo? Jača li naš karakter? Daje li nam simboličku besmrtnost koja smanjuje strah od smrti? Ako je odgovor potvrdan, tada naša težnja za smislom ispunjava svoju svrhu i pridonosi dobrobiti, čak i ako njezina konačna valjanost ostaje neizvjesna.
U tom smislu, potraga za smislom zahtijeva da zauzmemo stav sličan Kierkegaardovu vitezu vjere. Vitez vjere ne može s objektivnom sigurnošću dokazati da Bog postoji ili da njegov život služi višoj svrsi. Ipak, on živi kao da Bog postoji i kao da njegov život ima konačno značenje.
Kierkegaard objašnjava:
„Vjera je upravo proturječje između beskonačne strasti unutarnjeg bića pojedinca i objektivne nesigurnosti. Ako sam sposoban objektivno shvatiti Boga, ne vjerujem, ali upravo zato što to ne mogu učiniti, moram vjerovati.“ – Søren Kierkegaard, Zaključni neznanstveni postskriptum
Na sličan način, zadatak čovjeka jest otkriti samotranscendentno značenje kojem se može posvetiti svim srcem. Istodobno mora prihvatiti da se sumnja nikada ne može potpuno prevladati. Sve može biti taština, a smrt na kraju može učiniti sve što radimo besmislenim.
Ipak, živjeti s vjerom unatoč toj sumnji znači živjeti kao da ono što radimo ima neko više značenje, iako ne znamo je li to doista tako. To je jedan od najvećih i najtežih zadataka ljudskog bića. Ujedno je nužan ako želimo izbjeći neurotičnu patnju koja muči ljude koji osjećaju da im je život besmislen.
Becker piše:
„Muškarci izbjegavaju kliničku neurozu kada mogu s povjerenjem živjeti svoje herojstvo u nekoj vrsti samo-transcendentne i smislene drame… Izgubiti sigurnost herojstva znači umrijeti – to je ono što lišavanje primitivnog plemena njihovog sustava značenja znači i čini. To ih ubija ili svodi na životinjsku razinu kronične borbe i bluda. Život tada postaje moguć samo u kontinuiranoj alkoholnoj omamljenosti.“ – Ernest Becker, Poricanje smrti
Zaključak
Problem smrti i problem smisla ne mogu se odvojiti. Čovjek zna da će umrijeti, ali istodobno ne može živjeti bez osjećaja da njegov život nešto znači. Strah od smrti stoga ne mora biti samo izvor tjeskobe. On može postati i poticaj da čovjek traži oblik herojstva, odnosno način života koji nadilazi puko biološko preživljavanje.
Takvo herojstvo može biti religijsko, kozmičko, altruistično, obiteljsko, kreativno ili povezano s nekim vrijednim ciljem. Ono što je bitno jest da čovjeka vodi izvan uskih granica ega i da mu daje osjećaj da sudjeluje u nečemu što ga nadilazi.
Pobjeći od besmislenog života ne znači ukloniti smrt iz svijesti niti dokazati konačni smisao postojanja. To znači pronaći ili stvoriti značenje kojem se možemo predati, unatoč sumnji. Čovjek možda nikada neće moći s potpunom sigurnošću znati ima li njegov život krajnje značenje, ali može živjeti kao da ono što čini ima vrijednost.
Upravo u tome leži jedan od mogućih odgovora na besmisao: živjeti tako da se strah od smrti pretvori u stvaranje, služenje, posvećenost i smisao koji nadilazi nas same.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
