Ne znam je li ijedan čovjek u stanju voljeti ako nije bio voljen. Ili – na drugi način rečeno – koliko smo i s kakvom snagom u djetinjstvu bili voljeni, toliko ćemo biti u stanju i mi voljeti druge.
Roditelji koji nisu željeli dijete ili su ga željeli, ali odmah poslije rođenja, bilo iz nekog tragičnog razloga koji je mogao doći izvana ili iz samih roditelja, ovo dijete nisu stvarno prihvatili niti ga zavoljeli, stvaraju, često i bez svoje volje, uvjete patološkog razvoja djeteta.
Mada se s pravom ističe da je za pravilan psihički rast djeteta neophodna ljubav oba roditelja, ima dosta primjera u životu koji pokazuju da je katkad i ljubav samo jednog roditelja (pod uvjetom da se izbjegne pretjeran pa i bolesni vid ljubavi prema djetetu) dovoljna da dijete ne liši šanse u budućnosti da i samo nekoga zavoli.
Widget not in any sidebars
Uzmimo samo kao primjer, nimalo rijedak, da dijete u toku samo jednog dana doživi naglu promjenu raspoloženja jednog od roditelja (a ono doživljava afekte svojih roditelja naročito jako), kod kojih se ljubav i mržnja mijenjaju brzinom promjena proljetnog neba, onda mu ne ostaje drugo nego da pošto je preko straha doživjelo ovu smjenu, ili sebe dalje razvija reaktivno se identificirajući s roditeljima (dakle, razvija se ne autonomno, već heteronomno), postajući postepeno kao roditelji, ili postaje nepovjerljivo prema svakom iskazivanju ljubavi, bilo da ona dolazi iz okoline ili kao impuls iz vlastite duše.
Ništa drugo osim osobnog primjera ne može za djecu biti učinkovitije, a i tada je potrebno mnogo roditeljske ljubavi koja jedina rađa trpljivost i strpljivost, čekanje da ‘sjeme bačeno u zemlju donese ploda’.
Vladeta Jerotić
zelenaucionica.com/mislipozitivno
