Povjesna je činjenica da ljudi ne mogu živjeti u miru. U svakom trenutku, zadnjih par tisuća godina, negdje na planeti zemlji vodio se rat. Čak štoviše, Vede nas uče da je to priroda ovog materijalnog svijeta i da u svakom trenutku, na svakom mjestu, svako živo biće u materijalnom svijetu u stvari ratuje. Međutim, taj rat, moderno je društvo nazvalo “borbom za egzistenciju” i prikrilo njegov pravi karakter, tako da većina ljudi danas nema pravilan stav prema tom “vječnom ratu” uvjetovanih duša.
Samo izvanjski gledano neki idilični prirodni pejzaž izgleda predivno i mirno. Ako dublje proniknemo u unutarnja zbivanja u travi, šumi, vodi ili na zemlji registrirat ćemo na stotine i tisuće ratova, bitaka i bojeva koje živa bića međusobno vode u goloj “borbi za opstanak”. U Vedama postoji izreka: “Živo se hrani živim”. Ukoliko zimi izađemo van bez kaputa – poginut ćemo. To znači da se vodi RAT. Ljudi uvijek ginu, što znači da je uvijek rat. Primirje ne postoji. Hoće li netko poginuti na frontu, ili ispod automobila, ili u kadi od srčanog udara nije od suštinske važnosti niti za njegove prijatelje niti za dotičnu osobu. Smrt je tu, prisutna svuda oko nas, samo se trebamo osvrnuti i širom otvoriti oči tako da je možemo jasno vidjeti.
Ljudi ginu zbog bolesti i starosti, miševi ginu zbog mačaka, fetusi zbog majčinih abortusa, bakterije zbog kipuće vode, krumpir zbog krumpirove zlatice, a zlatica zbog pesticida. Na sve strane odlučujuće bitke upravo su u toku, a jednu takvu bitku u budućnosti i mi ćemo sasvim sigurno izgubiti. To je zakon prirode i to je, kao što je netko lijepo primjetio, jedina sigurna stvar u ovom svijetu. Nije neobično zaključiti kako “tu nešto ne štima”. Zašto se sva živa bića tako iskonski bore za život ako je smrt tako prirodna?
Zapravo, svako živo biće JE VJEČNO, ali zbog iluzornog poistovjećenja s prolaznim materijalnim tijelom iznova i iznova mora umirati i rađati se u najraznovrsnijim tijelima. Stoga, umjesto da vječno gubimo bitke protiv starosti, bolesti, mačaka, ginekologa, kipuće vode, krumpirove zlatice ili pesticida, trebamo se uozbiljiti i sada kada imamo dragocjeni ljudski oblik života objaviti konačan rat – rat iluziji. Ukoliko ga dobijemo to će biti naš posljednji rat vođen u ovom čudnom svijetu. Osoba koja to uspije, na sva živa bića (uključujući i sebe) počinje gledati jednakim očima, kao na vječne duhovne duše, djeliće Boga.
Kakvi neprijatelji mogu postojati za takvu veliku dušu? Ona zna da ukoliko netko i dođe u situaciju da djeluje kao njen neprijatelj, takva osoba nije ništa drugo do instrument njene vlastite karme te stoga takvu osobu ne mrzi i ne želi joj vratiti ili joj se osvetiti. Samospoznata osoba je potpuno svjesna činjenice da je sama kriva za sve nedaće koje je snalaze sada ili će je snaći u budućnosti. Tako nikoga i ništa ne krivi za svoju zlu sudbinu te za nju sukobi zauvijek prestaju jer – za rat je potrebno dvoje.
Deva das
