Odmalena, većini nas stalno skraćuju dah. Narodna poslovica to npr. opisuje ovako: „Boj se ovna, boj se g…“. Ne znam razumijete li o kojem g… se ovdje radi, ne želim baš psovati.
Ali, sjetit ćete se, vjerujem, svih tih (emotivnih) povika: “Ne tamo!”, “Ne to!”, “Ne tako, nipošto!”, “Ne skači, past ćeš!”, “Ne pentraj se, polomit ćeš se!”, “Obuj se, prehladit ćeš se!”,… i sve tako, a sve u najboljoj namjeri. Pa kad smo prkosni, mi to nerijetko i nadiđemo, vlastitim darom za razbijanje straha i širenje daha. Ali, što se događa kad nismo?
Svatko od nas je rođen da bude voljen. I da nauči voljeti. I svatko je rođen da bude sretan. Da nauči sam stvarati svoju sreću. Od roditelja ili od nekog drugog. A za sve to nam je neophodan odgovarajući dah. Jer dah i jest sinonim za život. Dah za ljubav. Dah za sreću. Dah za život – „punim plućima“.
Pa zašto onda mnogi ne ostvaruju takav dah, koji ćemo radi daljeg prepoznavanja nazvati – DAHOM? I kakve veze s tim ima naš – strah? Strah od svega i svačega, a zapravo – strah od života.
I ima li načina da se te veze raskinu, da se naš dah razvede od strah(ov)a, i drugih sličnih energija koje ga vode u bolest… Od čuvene zone komfora npr. koja ima samo tako lijepo ime, ali najčešće je daleko od bilo čega lijepog. I da se poveže s onim energijama koje ga vode ka životu „punim plućima“, ka sanjanoj Ljubavi, ka optimalnom zdravlju? Odgovor sigurno znate ili bar naslućujete, i on glasi: apsolutno DA! DA, da naš dah postane DAH!
Nego, je li vaš dah u djetinjstvu bio zečji, ili recimo kao kod uplašene srne? Ili ste možda imali DAH vidre ili divlje mačke?
Zaista, jesu i vama vaši dragi roditelji i drugi iz okoline, ponavljam, u najboljoj namjeri, skraćivali dah, puneći vas nebrojenim strahovima od opasnosti koje vas okružuju? Ili su vam nekom srećom iz okruženja stizale neke druge poruke i energije, nazovimo ih odgovarajućim porukama podrške? Podrške vašem dahu.
Većina nas je već u dobi do pete godine stekla ozbiljnu dozu jedne od ove dvije vrste energija…
1. Ako su nas punili strahovima, postajali smo sve nesigurniji, imali smo pomanjkanje samopouzdanja, i bivali smo sve ovisniji od roditelja, ali i šire.
2. Ako su nas, međutim, punili hrabrošću, ali bez autoritarnih modela, u nama su se razvijali sigurnost, samopouzdanje, neovisnost, u nama se razvijao sve snažniji dah, tj. dar za život. Takav kakav jest.
A što ćemo mi prvi, ako već nismo dosad uspjeli sve to nadići, ako nam je dah i dalje kratak i plitak? Bit će izvjesno među vama dosta takvih ili sličnih pitanja.
Pa, poradite na svom dahu. Nikad nije kasno. Put do oslobađanja od strah(ov)a, put do ovladavanja vlastitim životom, do kreiranja svega onog što nam godi, vodi nas (i) preko sveobuhvatnog njegovanja daha. Preko raznih jednostavnih promjena u svakodnevnim životnim navikama, preko ovladavanja jednostavnim tehnikama, koje baš svatko može prakticirati.
Da naš dah, postepeno, preraste u DAH! Da život postane ŽIVOT!
Goran Kojić/umpasrce
