“Ako mene možeš pogledati i zavoljeti – pronašla si ljubav. Znam da je teško, ružan sam, ali i ja sam tu zbog tebe, kao i sve na ovom svijetu. Kad zavoliš i ružno – onda si spremna…”
Natjerana poricanjem i bježanjem, kad nemadoh izbora više, konačno pogledah unutra… I vidjeh ga….
Stoji ispred mene, prilično ružan, umoran, neugledan, malo smrdi, raščupan, zapušten, agresivan i na tren mi se učini tužan….
-Tko si ti?
-Ja sam tvoj Strah, Strah da nisi dovoljno dobra…
-Jesi li sam?
-Ima nas više, nismo svi isti, ali sada sam sam.
-Koliko si već tu?
-Pa što ja znam, tu sam koliko si i ti valjda, mislio sam da me nikada nećeš primijetiti.
Pružih ruku da ga dodirnem, ali kao kakvo divlje dijete, odmakne se.
Učini mi se, da mi je žao što je takav pa ga nastavih promatrati s malo više milosti. Izgleda tužno zaista, kao da je i on uplašen…
Pomislih – pa to je Strah, nisu mi to pričali o njemu. On je strašan treba da ga sasječem, da ga istjeram, prepadnem, uplašim, budem gruba, izderem se na njega….
A, onda pomislih, ionako je ovo čudno putovanje, razgovarat ćemo!
Uvjerih ga da ga neću povrijediti i nakon nekog vremena pruži mi stidljivo ruku…
Izgrebana i s mnogo ožiljaka….
-Od čega ti je ovo?
-Od borbe.
-Jel’ te boli?
-Navikao sam, znao sam što me čeka, prije nego što sam došao. To je moja misija, pristao sam….
Pomislih kako mu je ružna i besmislena misija i zašto se nije pobunio protiv nje i zašto je pristao da muči ljude?!
-Tko ti je dao tu misiju? I zašto si pristao na nju?
-Bog. Netko je morao pa sam se prijavio dobrovoljno.
-Ne razumijem zašto?
-Da ti pomognem.
-Tako što ćeš me mučiti godinama?
-Nisam htio i nije to moja misija…
-Ne razumijem.
Zatvori pospane oči i leže tu pored mene, kao neko siroče, pustih ga i pomislih neka se odmori, nastavit ćemo sutra.
Nije spavao mirno i s prvim zracima sunca, otvori oči i oprezno me pogleda, kao da nije siguran, da li da mi vjeruje.
Nasmijah se blago.
Dobro jutro, rekoh…
-Dobro jutro.
-Jesi li se naspavao?
-Da.
-Razmišljala sam… o meni i tebi znaš.
Sjedne preko puta mene i otvori širom svoje tamne oči.
-Ti si moj, znaš. Živiš tu toliko dugo, ne vrijedi mi da te ignoriram, da se ljutim, ti si dio mene. Uostalom, odrasli smo zajedno, izgleda. Iz nekog razloga si došao sa mnom na ovaj svijet, što je tu je.
Znam, nisam bila dobra prema tebi, tako su me učili. Ne znam jesam li te više mrzila ili ignorirala. Žao mi je. Jesam li ti ja to sve napravila, mržnjom? To da si tako ružan?
-Da.
U tom odgovoru nije bilo prijekora, nije bilo ni želje za osvetom. Učini mi se previše blago, za nekoga kome sam nanijela toliko nevolje.
Ali pomislih možda smo jednaki, možda je to i zaslužio pa i on je mene grebao i mrzio.
Žao mi je, što smo morali da se povrjeđujemo, rekoh mu.
-Ispričaj mi svoju priču. Želim te upoznati.
Pomislih, da on mene sigurno dobro poznaje…
-Ja sam Strah. Živim već dugo sa tobom. Došli smo s istog mjesta, i s istim ciljem.
-Ne razumijem.
-Pa ti si stvorena i ja sam stvoren, od istog tvorca. Tvoj cilj je ljubav i moj cilj je ljubav.
-E tek sad ništa ne razumijem… Kakve veze strah ima s ljubavlju.
-Tebe je Bog stvorio da dođeš do ljubavi, a ja te trebam odvesti tamo. Ja sam ti posljednja stepenica, koju trebaš prijeći.
Znao sam da ću kada dođem ovakav kakav jesam, osjetititi mržnju, da ću vidjeti sve najgore tvoje osjećaje koji postoje i da će oni poteći od mene, pristao sam doći i ipak obaviti taj posao.
Učinilo mi se plemenitim, odvesti te do ljubavi, zar ima bolje uloge i boljeg posla. Ponekad je teško dok me ne vidiš i ne zavoliš i ne pružiš mi ruku…
Ljudi sve zavole prije straha….
Morao sam biti strpljiv, nekada je bilo bolno.
Ali Bog mi je rekao, kada zavole i strah, spremni su za ljubav.
Ako mene možeš pogledati i zavoljeti – pronašla si ljubav. Znam da je teško, ružan sam, ali i ja sam tu zbog tebe, kao i sve na ovom svijetu. Kad zavoliš i ružno – onda si spremna. Gledala si crtani ljepotica i zvijer!!? Ali ne znam jesi li shvatila. Kada me zavoliš – onda se i ja mogu vratiti odakle sam došao, u ljubav.
Gledala sam ga neko vrijeme… u čudu…. i odjednom sve mi postade jasno, a on se počne mijenjati i pretvarati u divno, čisto i mirisno osjećanje…. zagrlih ga pa se odmakoh i shvatih sve u trenu.
Vidjeh najružniji osjećaj, prikriven najplemenitijom namjerom, osjećaj koji je svjesno došao da trpi bol, zbog mene.
Dok su se drugi osjećaji razmetali, svojom milinom, on je postajao sve ružniji i ružniji, dok je pokunjeno sjedio u kutu i čekao svoj red na ljubav.
Ponekad je vrištao i skakao i privlačio pažnju, ubadao me. Na kraju mi je ušao u srce, misleći da ću tamo ući da potražim ljubav i da ću ga morati vidjeti, ali ja sam ga jednostavno ignorirala, sve mi je bilo ljepše od njega, sva druga osjećanja, više su zalsuživala da budu voljena, njega sam kažnjavala….
Poljubih mu ruke u znak isprike i otvorih srce da ga oslobodim, da ide dalje…
Zagrlih ga i poslah mu bezbroj ŽAO MI JE, OPROSTI, HVALA I VOLIM TE….
HVALA, sto si došao, što si bio strpljiv, hvala sto si se prihvatio tako mučnog posla, mene radi…
HVALA što si čekao tako dugo da te zavolim…
Pustih ga i on nasmijano mahnu…. Ode kod nekog drugog djeteta da se useli, znam…. Mahnuh mu, i dobacih…VOLIM TE i želim ti da te to dijete zavoli mnogo prije, da te prigrli i prepozna…
Zasluzuješ to, zaslužuješ ljubav…..HVALA ti što mijenjaš ovaj svijet i što nas vodiš do nje….
HVALA TI….
– Nevena Ristić
