Osjetilo mirisa je najstarije od osjetila i izravno je povezano s dijelom mozga koji je u usporedbi s ostalim moždanim stanicama u evolucijskom smislu najstariji, stoga se i ne treba čuditi činjenici da spravljanje i paljenje mirisnih štapića seže duboko u povijest ljudskog bića i da se smatra najstarijom običajnom praksom. Početak uporabe mirisnih sastojaka povijesno se može promatrati od kamenog doba i ranije.
Promatramo li prostorno, povijest uporabe mirisnih sastojaka počinje na područjima drevnih kultura i civilizacija. Tako se na primjer, na teritoriju današnje Indije, u Vedama – staroindijskim svetim spisima pisanim prije 1500-500 godina p.n.e., spominju poznati mirisi ruže, jasmina, sandalovine, cedra, čampe. Drevni sanskrtski tekstovi sadrže mnogobrojne prekrasne opise svečanosti i blagotvornog utjecaja mirisnih štapića zapaljenih u kući ili na ulicama grada, govore o cvjetnim mirisnim vodicama koje se raspršuju po glavnim putovima i o dugačkim niskama cvijeća kojima se ukrašavaju zgrade i pročelja.
Činjenica je da cvijeće i s cvijećem povezani mirisi koji u filozofiji hinduizma imaju simboličnu i duhovnu vrijednost predstavljaju najznačajniji sastojak u izradi mirisnih štapića. Uz cvjetne sastojke, mirisni štapići obično sadrže i šesnaestak drugih važnih sastojaka koji se od davnina koriste kao dar bogovima u hinduističkim ritualima, između ostalih koriste se: betel lišće, betelov oraščić, kamfor, kardamon, klinčić, žito, sandal. Žrtvovanje ili prinošenje žrtve na dar sastojalo se od aromatičnih i ljekovitih biljaka, biljne smole, korijenčića, pripravaka od bilja, prikupljene gume koja teče s drveta, grančica, zrnja i mirisnih bobica koji su se uz hranu i maslo priređivali kao dar Agniju – Bogu Vatre, sinu Neba i Zemlje.
Prema mitologiji, Agni je nepobjedivi ratnik, vječno mlad i besmrtan, a kao glasnik bogova on prima ponuđene žrtve, nosi snagu svjetlosti i pomaže ljudima doseći raj. Paljenjem dara na žrtveniku Agnija razvijao se blagotvorni dim jedinstvenog mirisa i pročišćavajućeg, dezinficirajućeg, osvježavajućeg i revitalizirajućeg utjecaja na ljudsko tijelo, duh i um.
Mitologija se danas izgubila ili je ostala vezana za prostore tradicijskih budističkih i hinduističkih hramova na istoku i zapadu, ali je primjena mirisnih sastojaka, a posebice mirisnih štapića i u novije vrijeme čunjića odavno prešla zidove hramova i granice Indije i postala sastavni dio uobičajene kulture življenja i oplemenjivanja stambenih i poslovnih prostora na zapadu, u Europi, Americi, kao i Australiji i drugim područjima.
Poznato je da je primjena mirisnih sastojaka bila sastavni dio svih drevnih civilizacija i da su ogromna bogatstva uložena u mirise, na utiranje prvih trgovačkih putova, razmjenu mirisa i mirisnih štapića. Između mnogih važnih mirisnih biljnih kultura zasigurno su jedne od najvažnijih i najrasprostranjenijih tamjan i mirta (smirna) – mirisna smola. Prikupljala se smola i drugih različitih biljaka i razmjenjivala već oko 3000 g. p.n.e. Gumasta masa i smola aromatičnog drveta uvozila se iz Somalije na Arapski poluotok do drevnoga Egipta te se koristila u ondašnjim religijskim obredima. U grobnici Tutankhamona (1333.-1323. p.n.e.) u Dolini Kraljeva u Tebi pronađene su velike količine mirisne vodice, aromatičnih ulja i tamjana kojima je bila okružena kraljeva mumija. U vjerovanjima starih Egipćana mirisi upućuju na izravnu vezu sa smrću, a svaki miris ima na tom putovanju duše posebnu svrhu i učinak.
S druge strane, stari Babilonci pridavali su važnu ulogu mirisima i obilno ih koristili u hramovima, molitvama ili proročištima. Iz Babilona se u Izrael u 5. st. p.n.e. uvozio miris tamjana i drugi obredni mirisi za potrebe drevnog izraelskog hrama u središtu kojega se uzdizao zlatni oltar.
Mnogi dragocjeni parfemi, mirisni sastojci i štapići, te začinske biljke uvozili su se u Grčku preko Arapskog poluotoka, a potom dalje po čitavom Mediteranu sve do unutrašnjosti i najudaljenijih dijelova europskog kontinenta. Profinjeni i skloni napretku stari Grci su osobito cijenili biljne izvore plemenitih mirisa kao što je drvo terpentina, mirta (smirna), tamjan i cimet i davali su ogromne količine novca za uvoz egzotičnih začinskih biljaka i mirisa. U Grčkoj se, slično kao u Indiji, njegovalo prinošenje mirisnog dara ili darovne žrtve na božanskom oltaru, a sa svrhom zaštite i osiguranja čovjekova zdravlja i boljitka.
U drevnom Rimu mirisi su bili neophodan element javnog i privatnog, religijskog i drugog svetkovanja, a osobito su se koristili prigodom proslave zasluga i osvajanja rimskog imperatora.
Biblijski Stari i Novi Zavjet navodi izvanrednu snagu kapi mirisa za koji je Mojsije dobio recept u viziji, odnosno koju je Mojsije primio kroz Riječ u susretu sa živim Bogom na Sinajskom brdu objave. Dobro je poznato da su na dan Isusova rođenja u Betlehem došla Tri mudra kralja s dalekog istoka koji su sljedeći trag zvijezde na nebu pronašli malenog Isusa i ostavili mu na dar mirtu, zlato i tamjan. I u današnje vrijeme Rimokatolička Crkva, Protestantska i Pravoslavna Crkva koriste u svojim javnim i obrednim svečanostima mirtu i tamjan.
Američki Indijanci za hramske ritualne svetkovine koriste: duhan, kadulju, cedar i pelin, a zabilješke o njihovim prvim susretima s Europljanima sežu u 15. st. i rano 16. st. n.e. Potomci plemena Maja i Asteka koristili su u obrednim svečanostima kopal i druge mirisne smole, a tako čine i danas prigodom važnih događaja i svečanosti.
Spravljanje i uporabu mirisnih štapića u stari Japan donijeli su budistički svećenici. U početku je primjena nježnog mirisa uljepšavala dvorac Japanskog cara za vrijeme Heian dinastije. Koristili su ih Samuraji za vrijeme Šogunata u 14. stoljeću, a potom se uporaba mirisnih štapića raširila i postala popularna u visokim i srednjim slojevima japanskog društva za vrijeme Muromachi dinastije u 17.-18. stoljeću. Koh-Do, profinjena umjetnost spravljanja i uporabe mirisnih štapića cijeni se u Japanu sve do danas i postala je duhovno obilježje japanske kulture i središnja točka starojapanskih šintoističkih obreda.
Kinezi koriste mirisne štapiće u čast predaka i domovine i s tim u vezi povezanim svečanostima. Rani budizam ne poznaje uporabu mirisnih štapića ni izvanjske obrede. S vremenom, sljedbenici budizma počeli su paliti mirisne sastojke u obliku štapića na festivalima, pri inicijaciji ili za dnevnih vjerskih svečanosti, osobito pri meditaciji, za poticanje svjesnosti i oslobođenje od negativnih zemaljskih vezanosti.
U tibetanskom budizmu je uporaba mirisnih štapića izašla iz obrednih religijskih okvira i dobila status priznate medicinske metode, odnosno lijeka. Obzirom da je tibetanska medicina usko vezana i s religijskim vjerovanjem, uporaba mirisnih štapića u tibetanskoj medicini je određena budističkim obredima. Paljenje mirisnih štapića je neizostavan dio bilo kojeg oblika duhovne prakse, a mistična dimenzija primjene mirisnih štapića na Tibetu i danas je vrlo naglašena.
Kao takvi, mirisni sastojci, a osobito mirisni štapići postali su važna osnova svih religijskih rituala i obilježje kultura, razvijali su se i putovali s čovjekom kroz povijest, prostor i vrijeme, a bili su i nadahnuće vladara, plemića, književnika, svećenika, pjesnika, umjetnika i trgovaca cijelog svijeta.
Izvor: nebeski-dar.hr
