Napisala: Tatjana Pavlic Blažon,
Transformation Healing by Tatjana: Transformation Healing by Tatjana – Početna | Facebook
Studio Hara – Početna | Facebook
Prijatelj me nazvao guruom za emocije, na što sam se mogla samo slatko nasmijati.
Istina je da i sama često teško navigavam svojim emocijama. Razlog tomu vidim u manjku emocionalne inteligencije ne samo vlastite, već šireg ljudskog kolektiva.
Svoju jedinu prednost u probijanju kroz svijet emocija vidim u tome što sam prilično dobra u njihovom osvještavanju. Doduše, posvećena sam osvještavanju sebe, a kada smo posvećeni takvom procesu, emocije su dio paketa koji dolazi na filter svjesnosti i na unutarnje razrješenje.
Moja osobna karakteristika je i osobita senzibilnost na emocije, a koju ne bih baš nazvala prednosti jer intenzivno osjećati emocije i vlastite i tuđe nije uvijek i ugodno.
Pitanje mog prijatelja glasilo je: možemo li vjerovati svojim emocijama?
Kako bismo odgovorili na to, pokušajmo ponajprije proanalizirali prirodu emocija na energetskoj razini.
Emocije su dio našeg energetskog tijela i njihova se kakvoća opisuje prirodom elementa vode. Priroda vode takva je da kada je slobodna, ona teče, a kada se zarobi u određenom prostoru, ona u njemu ostaje te ga otežava. Emocije su energetski „teže“ od energije misli, koje su pak povezane s prirodom kretanja zraka, vjetra.
Emocije stvaraju protok i vođene su mjesečevim mijenama na jednaki način kao i ciklus plime i oseke. Promotrivši njihovu prirodu, možemo uočiti kako je ona nestalna i promjenjiva. Je li to dovoljan razlog da im vjerujemo? Ono što bi bilo ispravno usvojiti kao naviku je njihovo prepoznavanje. One su takve kakve jesu. Na nama je da ih prepoznamo i osvijestimo kako bismo ih oslobodili, iscijelili i transformirali.
Ukoliko emociju blokiramo, zadržimo je na staničnoj razini u pojedinom dijelu tijela, tada ujedno i blokiramo tu stanicu i njezinu sposobnost da se regenerira te umanjujemo prijemčivost staničnih receptora na nove podražaje. S vremenom takva blokirana stanica postaje bolesna stanica i ona u tijelu stvara bolest.
Nasuprot takvom blokiranom stanju, prirodno je stanje ono u kojem slobodno otpuštamo svoje emocije, no ipak na inteligentan i neškodljiv način. Inteligencija u izražavanju protoka emocija i traženju odgovarajuće ravnoteže bila bi karakteristika odrasle svjesne osobe, nasuprot dječjem nekontroliranom izražavanju i izbacivanju emocija, makar ni tu nema uvijek pravila da je jedno bolje od drugog.
Umjesto da se opiremo osjećanju i odgurujemo emocije, zreli je način da im pristupimo iz stanja više svijesti u kojem smo sposobni iskreno priznati svoje osjećaje (bez osuđivanja) te sami prema sebi i svojim osjećajima usmjeriti ljubav i suosjećanje. Primijetite da je to ujedno kvaliteta zrele, odrasle osobe. Djeca su ta koja često podršku za izražavanje svojih emocija traže od drugih, a ujedno je i trebaju u toj nježnoj razvojnoj dobi, ali odrasla je osoba ta koja svoju vlastitu svjesnost može upotrijebiti kao alat svoje stečene zrelosti.
Time ne umanjujem vrijednost podrške koju dobivamo od drugih, ali uvijek je sposobnost da sami stanemo na vlastite noge daleko vrjednija od oslanjanja na druge. Snagu moramo pronaći u sebi, a drugi to ne mogu učiniti umjesto nas. Učenje kako se suočiti s emocijama dio je naše lekcije ljudskog bivanja. Dio ljudskog iskustva je i upoznavanje tako širokog i šarolikog raspona osjećaja jednog ljudskog bića.
Tek kada smo razriješili s priznanjem i otpuštanjem vlastitih emocija iz emotivnog tijela, ali i vlastitih misli iz misaonog tijela i blokada iz fizičkog tijela (koje su ponekad prouzročene prethodnima), možemo zaći u područje osjećanja vlastite vibracije.
Naša vibracija daleko je finija razina od razine emocija, a koje više spadaju u gross energije, iako nisu vidljive oku. Osobna vibracija mnogo je vjerodostojnija razina kojoj više možemo vjerovati nego osjećajima. No, ni vibracija nije stalna. I vibracija se mijenja i podložna je promjeni. Pitanje je onda možemo li u potpunosti vjerovati i vibraciji?
Što je pak iznad vibracije?
Stanje čiste svijesti. Iz njega se spuštamo kao vibracija i činimo tek mali djelić ogromnog spektra postojanja Izvora u svim njegovim najrazličitijim oblicima i izražajima.
Emocije jesu stvarne, ali o nama ovisi koliko ćemo se povoditi za njima. Ako smo potpuno prepušteni svojim emocijama, na način da dopuštamo da takvo stanje potraje, tada lako ispadamo iz vlastitog centra. Sami možemo odlučiti hoćemo li iznutra živjeti mir i biti centrirani, učvršćeni u stanje svijesti, povezanosti sa svojom dušom.
Da bismo do takvog stanja došli, potrebno je mijenjati svoje naučene obrasce i navike, neprestano se podsjećati tko smo zapravo i što je naš izbor. Je li naš izbor prepustiti se emocijama i umu ili je bivanje u svjesnosti? U ovom slučaju imamo mogućnost izbora koji je u tome čemu ćemo u našem životu dati prednost.
Čemu onda vjerovati ako ne možemo vjerovati ni vibraciji? Povjerenje je u mijeni. Dokle god živimo, stalna je naša promjena i pretakanje kroz najrazličitije mogućnosti koje nam pruža ovo postojanje. Život je mijena. Mijena je ta koja je stalna.
Povjerenjem u mijenu prepuštamo se životu. Mijena nas uči i prihvaćanju i otpuštanju. U mijeni se ništa ne zadržava.
Uticanje u stanje svijesti sidro je koje nam pomaže održati se u centru kroz sve oluje mijene. To je ono stanje koje nazivamo stanjem promatrača.
Tatjana Pavlic Blažon
