Postoji princip koji regulira ljudske živote, postoji nevidljivo pravilo koje nitko nikada ne može prekršiti bez obzira što činio. To je univerzalni zakon čitavog kozmosa i pod njega potpadaju svi svjetovi, planete, narodi, ili viša bića.
Kada se običan čovjek okrene oko sebe, ne može ne primijetiti beskraj različitosti koje krase svijet u kojem se nalazi. Bogati, siromašni, lijepi, ružni, pametni, glupi, nesretni, zadovoljni, pohlepni, darežljivi, svi oni dijele isto nebo i istu zemlju.
Suprotnosti i njene varijacije su na svakom koraku, tvoreći nepreglednu mrežu odnosa među ljudima. Običan čovjek će, sigurno, u nekom trenutku zastati i zapitati se sasvim obično pitanje: “Zašto sam baš ja u ovakvoj situaciji, a ne u nekoj drugoj, možda boljoj? Zašto mi se događa ovo što mi se događa?”
Odgovor leži svuda gdje pogled, ili misao seže. Postoji princip koji regulira ljudske živote, postoji nevidljivo pravilo koje nitko nikada ne može prekršiti bez obzira što činio. To je univerzalni zakon čitavog kozmosa i pod njega potpadaju svi svjetovi, planete, narodi, ili viša bića.
Taj zakon se zove karma i ljudima je poznat od samog početka sveta, a objašnjavan je manje-više slično u svim kulturama i civilizacijama. Zakon uzroka i posljedice, ili akcije i reakcije, dobro je poznat iz jednostavnog razloga što ga svi osjećaju na svojoj koži.
“Kako si posijao, tako ćeš i žnjeti”, predivan je primjer djelovanja zakona karme, objašnjenog narodskim riječima ljudi s ovih prostora. Nema zato razlike između Istoka i Zapada u shvaćanju suštine ovog zakona. Razlika je samo u tome što je Istok uvidio ogromnu važnost karme i zato joj posvetio adekvatnu pažnju. Pitanje karme zauzima gotovo centralno mjesto u svim istočnjačkim religijama i duhovnim i filozofskim doktrinama.
Poznata je budistička priča o mladom tragatelju za istinom, koji zbunjen naizgled neobjašnjivim razlikama među ljudima, dođe do Bude i počne ga ispitivati o tom zamršenom problemu nejednakosti:
“Što je uzrok, što je razlog, o gospodine”, zapita on, “da među ljudima nailazimo na one koji kratko žive i one koji dugo žive, na zdrave i bolesne, ružne i lijepe, bezutjecajne i utjecajne, siromašne i bogate, niske i visoke po porijeklu, neznalice i mudrace?”
Budin odgovor bijaše slijedeći:
“Sva živa bića imaju svoje postupke kao svoje vlasništvo, svoje nasljedstvo, kao uzrok svog rođenja, kao svoj najrođeniji rod i svoje utočište. Karma je ta po kojoj se bića rađaju na dobrom i na lošem mjestu.”
Zakon karme predstavlja univerzalni kozmički princip, pravilo prirode i važno je u cijelosti ga razumjeti. Karma je sanskritska riječ u čijem je korijenu slog kri koji označava akciju, djelovanje, činjenje, sklonost, želju. Karma se shvaća kao zakon uzroka i posljedice i odnosi se na akciju koja djeluje na neko buduće stanje.
Na pitanje zašto se ljudi rađaju s određenim bolestima, manama, u određenim okolnostima, ili na određenom prostoru, koncept karme daje vrlo jasan odgovor:
„Ako hoćeš znati svoj prošli život, pogledaj svoje sadašnje stanje; ako hoćeš znati svoj budući život, pogledaj svoja sadašnja djela.“
Koncept prošlih života je usko povezan s konceptom karme i to može predstavljati problem za neke tvrdokornije kršćane, kojima tvrdnja o postojanju prošlih života i reinkarnaciji duša zvuči nestvarno i neozbiljno. Ti ljudi bi se trebali zapitati jedno vrlo logično pitanje:
Ako kršćanstvo tvrdi da postoji život poslije smrti, zar je onda nemoguće da postoji život prije rođenja?
U svakom slučaju, prihvatili postojanje prošlih života, ili ne, princip karme i dalje sjaji svojom jednostavnošću:
Našom reakcijom, našim djelovanjem, sijemo novo sjeme.
Ono što smo posijali u prethodnim životima, a i u prošlosti trenutnog života, žanjemo u sadašnjosti. Ne možemo požnjeti ono što nije posijano. Dakle, ako nešto ukrademo i nama će biti ukradeno, ako fizički zlostavljamo druge i nas će jednog dana netko fizički zlostavljati, ako lažemo i nas će lagati, ako emotivno povrjeđujemo druge i mi ćemo biti povrijeđeni, ako ubijamo bit ćemo ubijeni i tako dalje.
S druge strane, ista će se stvar događati i s pozitivnim djelovanjem – ako dajemo dobit ćemo, ako volimo bit ćemo voljeni, ako vjerujemo u sebe i drugi će u nas vjerovati, ako cijenimo sebe i drugi će nas cijeniti, ali i suprotno – ako ne volite sebe, neće vas ni drugi voljeti. Zakon karme je dvosmjeran i zahvaća našu komunikaciju s okolinom, ali i svjesnost sa samim sobom u odnosu koji imamo prema sebi.
Prilično jednostavan koncept i u skladu s tim dokaz da je zaista djelo prirode. Kako reče Gogolj: “Do jednostavnosti treba narasti.” No ipak, ostaje pomalo nejasno što je to što pokreće karmu i klijanje njenog sjemena.
Prema učenjima “Kriya joge” (joga koja je posvećena problemu karme i njenom nadilaženju), svaka akcija, bez obzira ima li vidljiv efekt, proizvodi i nevidljivi efekt koji se zove sklonost. Ova sklonost se pohranjuje u našoj duši, u permanentnoj banci naše memorije. Tako sve što činimo ima utjecaj na nas, ali istovremeno ima efekt i na naše suptilnije planove svijesti.
Ti dalekosežni efekti su potencijalna energija koja će se, u određenim okolnostima, ostvariti u našem životu. Na taj način karma prevodi nevidljivu energiju u vidljivu. Ako sjeme njegujemo i prihranjujemo svojim postupcima i mislima, ono će rasti.
Ako ga ne hranimo, ono ostaje čekati. Ako dovoljno dugo čeka može i se osušiti i izgubiti svoju potenciju. Taj period se, naravno, ne mjeri samo našim ljudskim životom, već mnogo dužim periodima vremena. Tako je život, na neki način, period inkubacije. Ono u što se mi u svom životu duhovno zadubimo – raste. Duhovi naše prošlosti strpljivo čekaju da se uspostave uslovi da oni ponovo ožive.
Ovaj lanac uzroka i posljedica Yogananda, učitelj Kriya joge, opisuje na slijedeći način: „Sijemo misao – žanjemo želju, sijemo želju – žanjemo akciju, sijemo akciju – žanjemo naviku, sijemo naviku – žanjemo karakter, sijemo karakter – žanjemo sudbinu“.
Sve je istovremeno i uzrok i posljedica. Međuzavisnost je zakon univerzuma.
No to nas ne treba pretjerano plašiti. Bila bi greška činiti dobra djela iz straha od negativne karme iz jednostavnog razloga što djela sama po sebi nisu od presudnog značaja. Bitna je namjera s kojom se čine. Sve je u namjeri, ali ne u onome što mi mislimo da nam je namjera, nego u pravoj namjeri, onom dubokom pokretaču koji dolazi iz srži našeg bića.
Emanuel Swedenborg, švedski znanstvenik, filozof, kršćanski mistik i teolog, je napisao zanimljivu priču o čovjeku koji je, u strahu da nešto u životu ne zgriješi i ne navede sebe na pogrešan put, izbjegavao sva životna iskušenja tako što je od svog života napravio pustinju izoliranu od ljudi, događaja i utjecaja. U svom skrovištu – svetilištu, danonoćno se molio za spasenje.
Kada je umro, dočekalo ga je isto. Pustinja, bez igdje ikoga, u kojoj je mogao nastaviti samo ono što je radio i za života – moliti u samoći i izolaciji. On je očekivao raj kao zaslugu za svoj život predan molitvi.
Ali, on nije znao da život i jest dat kao prilika da se, u odnosu na događaje i izazove, određujemo i spoznajemo tko smo i što smo, kao i da u svakoj prilici, od najbanalnije pa do krucijalne, donosimo odluke koje će govoriti o tome tko smo mi.
Dakle, ključni faktor u formiranju karme je namjera. Ono što se urezuje u naš um je najviše određeno našim namjerama. Ako slučajno zgazite kišnu glistu, na primjer, a da recimo to niste ni primijetili, tada nije bilo namjere i kako se to može odraziti na vaš um?
Ali, ako je zgazite “iz zabave”, želja za ubijanjem ostavlja trag u vašem umu. Kasnije, možda ćete postati manje osjetljivi za život kao vrijednost, ili ćete u sebi osjećati više mržnje.
Također, ako pokušavamo uraditi nešto s dobrom namjerom, a to pak izađe na loše, to ne proizvodi lošu karmu. Zato Swedenborg, u knjizi „Nebo i pakao“, kaže da poslije smrti svatko, bez greške, ide baš tamo gdje pripada. Netko čitav život može činiti dobra djela i zaista misliti da je imao altruističke ideje, ali je možda njegova prava namjera bila da pokaže da je bolji od drugih.
Poslije smrti maske padaju i ostaje istinsko, ogoljeno biće koje više ne može glumiti uloge proizašle iz ega. Zato je jako važno da se duboko zadubimo u sebe, da napravimo mostove između podsvjesnog i svjesnog da bi uvidjeli što su naša prava vjerovanja i pobude.
U hinduističkom učenju, svako biće je vječno postojeća duša koja u skladu sa zakonom karme prelazi u druga tijela. Karma je uzročno posljedični zakon kozmičkog zbivanja i njemu podliježu ne samo pojedinci, već i svjetovi.
Ovo učenje je dovelo do toga da mnogi govore o raznim vrstama karme, pa se razlikuju individualna, grupna, ili kolektivna karma, karma naroda, porodice, države, pa čak se tvrdi da i predmeti nose određenu vrstu karme, a pod tim se najviše aludira na predmete izrađene od zlata i srebra. Mnogi zato tvrde da treba biti vrlo oprezan pri odabiru nakita, jer ukoliko on sadrži lošu karmu, onda se to djelovanje prenosi i na vlasnika.
Rudolf Steiner je također dosta pisao o individualnim i kolektivnim karmama. On je tvrdio da se čovjek može kretati kroz određena stanja iz života u život, gdje se jedna intenzivna mržnja u jednom životu, može pretvoriti u bol i patnju u drugom životu, a onda se pak, u narednom životu to može manifestirati npr. u obliku nedostatka inteligencije (tzv. ‘progresija stanja’). Isto tako, ljubav u jednom životu pretočila bi se u zadovoljstvo u drugom.
Iz ovoga se može jasno zaključiti o prenosnoj moći karme i tu moć ne treba podcijeniti.
Prema jainističkom učenju, koje je nastalo skoro u isto vrijeme i na istom prostoru kada je i Buda počeo širiti svoje učenje, duša postoji od pamtivijeka.
Međutim, kako je duša sačinjena od najfinijeg “materijala” i samim tim je najlakša od svih supstanci, moralo je postojati nešto što bi je vezalo za ovaj svijet. Jaini veruju da je duša vezana ogromnom količinom suptilne materije zvane karma. Kada duša djeluje, obližnji djelići materije prijanjaju uz nju kao što se zrnca prašine lijepe na masnu kožu.
Ovi djelići materije bivaju kompletno asimilirani od strane duše i ostaju u tom stanju čitav život, a također se i prenose iz života u život. To se kružno odvija tokom ciklusa rađanja i umiranja, sve dok se ne obustavi stvaranje novih veza. Jaini smatraju da veza duše i materije jest stvarna, inače bi duša, najlakša od svih supstanci, odletjela do najviše točke univerzuma. Tako je za jaine karma nešto materijalno.
Pošto je prisustvo karmičke materije u duši uzrok rađanja i umiranja, duša se mora osloboditi karme. Upliv karmičke materije zaustavlja se razvojem čistih misli i djela, a količina već postojeće karme se troši prakticiranjem duhovnih djela. Kada se karma potpuno uništi duša biva oslobođena.
Kao što je već rečeno, istočnjačka učenja su otišla izuzetno daleko u obrađivanju ove teme i bilo bi skoro nemoguće osvrnuti se na sve rečeno o konceptu karme. Mnoge škole raščlanjuju pojam karme na različite vrste, s različitim aspektima i vremenom djelovanja, itd.
Svako tko želi podrobnije proučiti ovu problematiku, a možda i učiniti nešto povodom sređivanja vlastite karme, neće imati većih problema jer trenutno postoji obilje literature, kao i duhovnih tehnika koje se time bave. Duhovna higijena postaje sve važniji pojam i sigurno će vrlo brzo postati sastavni dio svakog civiliziranog čovjeka.
Ono što želimo postati, određujemo jedino mi sami i samo u svjetlu tog stava možemo shvatiti Budinu zagonetnu tvrdnju : “Mi smo nasljednici vlastitih djela.”
„To što si sada, ono je što si bio, to što ćeš biti, ono je što si sada.“ – Buddha
Milan Bojić / novasvest.com
