Izgleda da se danas većina ljudi sasvim dobro prilagodila osmosatnom spavanju u komadu, ali mnogi znanstvenici vjeruju da mnogi problemi spavanja mogu imati korijene u prirodnoj sklonosti ljudskog tijela za segmentiranim snom. To bi mogao biti korijen stanja nesanice, gdje se ljudi probude tijekom noći i imaju problema s ponovnim spavanjem.
Izvor: Irena Dujmušić /Matrix World
Davno prije, naši preci tijekom noći nisu spavali u komadu. Točnije, spavali su u dva dijela u rasponu od 12 sati. Započinjali su spavajući tri ili četiri sata, zatim su bili budni par sati, te bi ponovno spavali do jutra. Ono što začuđuje nije to što su ljudi spavali u dva dijela, već da je taj koncept bio sasvim uobičajen.
Dvodijelno spavanje je bilo standardni, prihvaćeni način spavanja. Pitamo se, je li njihov način spavanja bio prirodniji od ovog našeg sadašnjeg?
Ovaj običaj je prvi puta otkrio Roger Ekirch, profesor povijesti na sveučilištu Virginia Tech. 2001., je objavio rad, nastao tijekom 16 godina istraživanja, a koji otkriva bogatstvo povijesnih dokaza da su ljudi koristili noć za spavanje u dva različita dijela.
Njegova knjiga “At Day’s Close: Night in Times Past”, objavljena četiri godine kasnije, otkriva više od 500 referenci na uzorke segmentiranog spavanja – u dnevnicima, sudskim zapisima, medicinskim knjigama i književnosti, od Homerove Odiseje do modernih plemena u Nigeriji.
Profesor Ekirch izjavljuje:
“Ne radi se samo o broju izvora, nego o načinu kako se to navodi, kao da je to bilo općepoznato.”
Primjerice, engleski liječnik je napisao da je idealno vrijeme za proučavanje i kontemplacije između “prvog sna” i “drugog sna.” Lik iz djela Canterbury Tales pisca Geoffrey Chaucera ide u krevet nakon svog “prvog sna.” Liječnički priručnik iz 16. stoljeća u Francuskoj čak savjetuje parove da najbolje vrijeme za zatrudnjeti nije na kraju dugog radnog dana, već “nakon prvog sna”, kad “imaju više užitka” i “rade to bolje”.
Što su ljudi tada radili u tim budnim satima tijekom noći? Većina je ostajala u krevetima, ponekad čitajući ili moleći se. Vjerski priručnici tog doba često su imali napisane i posebne molitve za to vrijeme budnosti. Neki bi pušili, neki razgovarali s nekim ili imali seksualne odnose. Neki su bili aktivniji i odlazili u posjet susjedima. Obavljali su i kućanske poslove.
Prema povijesnim istraživanjima, ljudi su na spavanje odlazili u roku od sat vremena nakon zalaska sunca, spavali su oko četiri sata, bili budni nekoliko sati, a zatim spavali još četiri sata.
Kao što znamo, ova praksa je vremenom izumrla. Povjesničar Ekirch tu promjenu pripisuje pojavi javne rasvjete i na kraju električnoj rasvjeti, kao i popularnosti kafića. Autor Craig Koslofsky nudi daljnju teoriju u svojoj knjizi. S razvojem bolje javne rasvjete, noć je prestala biti domena kriminalaca i podklase i postala je vrijeme za posao ili druženje.
On navodi:
“Čak su i bogati, koji bi si mogli priuštiti svijeće, imali pametnijeg posla za trošenje svog novca. Nije bilo prestiža ili društvenih vrijednosti povezanih s budnošću u toku noći.”
1887., Pariz je postao prvi grad u svijetu koji je osvjetljavao ulice svijećama, sljedili su Lille i nakon toga Amsterdam s učinkovitijim uljnim lampama. Na kraju stoljeća, više od 50 europskih većih gradova je bilo rasvjetljeno. Noć je postala moderna i trošenje vremena ležeći u krevetu smatralo se gubljenjem vremena.
Profesor Ekirch utvrdio je da spominjanje prvog i drugog sna počinje nestajati krajem 17. stoljeća. To je započelo kod urbane više klase u sjevernoj Europi, a tijekom sljedećih 200 godina referiralo se na ostatak zapadnog društva. Do 1920-ih godina ideja o prvom i drugom snu u cijelosti je nestala iz naše društvene svijesti.
On navodi:
“Ljudi su sve više postaju svjesni vremena i osjetljivi su na učinkovitost, svakako prije 19. stoljeća. No, industrijska revolucija je to intenzivirala.”
Jak dokaz promicanja ovog stava sadržan je u medicinskom časopisu iz 1829. koji poziva roditelje da prisile svoju djecu na odustajanje od prvog i drugog sna.
Znanstvene činjenice
Noćno spavanje iz dva dijela može biti antička metoda, no tendencija k tome se još uvijek zadržava i kod modernog čovjeka. Možda postoji urođena biološka sklonost za spavanje s prekidom, u pravim okolnostima.
1990., psihijatar Thomas Wehr s Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje proveo je studiju o fotoperiodicitetu (izloženost svjetlu), te njezinom utjecaju na obrasce spavanja.
U toj studiji, petnaestero ljudi provelo je četiri tjedna s ograničenom dnevnom svjetlošću. Umjesto da su bili, kao što je uobičajeno, budni i aktivni 16 sati dnevno, oni su bili samo deset. To znači da su 14 sati bili u zatvorenoj, tamnoj sobi gdje su se odmarali i spavali što je više moguće. Ovo je oponašalo dane tijekom zime, s kratkim dnevnim svjetlom i dugim noćima.
Isprva, ispitanici su spavali većinu vremena, vjerojatno nadoknađujući nedostatak sna koji je uobičajen za moderno doba. Kada su se ustalili sa spavanjem, dogodila se neobična pojava – počeli su spavati u dva dijela.
Tijekom perioda od 12 sati, sudionici su spavati oko četiri ili pet sati tijekom prvog sna, a zatim su bili budni nekoliko sati, te su zatim ponovno spavali do jutra. Sveukupno, nisu spavali više od 8 sati.
Dio noći između dva spavanja bio je obilježen neobičnom smirenošću, usporedivom s meditacijom. To nije bilo mučenje i bacakanje po krevetu kakvo su mnogi od nas iskusili. Nisu se nervirali oko toga kada će ponovno zaspati već su iskoristili vrijeme za opuštanje.
Van znanstvenih istraživanja, ovakvo spavanje iz dva dijela je također moguće no to zahtjeva promjenu našeg modernog načina života. J. D. Moyer učinio je upravo to. On i njegova obitelj namjerno su živjeli mjesec dana bez električne svjetlosti. U zimskim mjesecima, to je značilo puno tame i puno sna. Moyer piše:
“… Odlazio bih u krevet jako rano, oko 08:30, a zatim se budio oko 02:30. Ovo mi je bilo alarmantno u početku, ali onda sam se sjetio da je to samo uzorak spavanja koji je bio uobičajen prije pojave električne rasvjete. Kada sam bio budan između dva spavanja, završio bih čitanje ili pisanje uz svijeću.” Moyer nije reproducirao navike spavanja naših predaka, to se dogodilo kao nusprodukt zbog puno sati mraka.
Oživljavanje spavanja iz dva dijela
Izgleda da se danas većina ljudi sasvim dobro prilagodila osmosatnom spavanju u komadu, ali Ekirch vjeruje da mnogi problemi spavanja mogu imati korijene u prirodnoj sklonosti ljudskog tijela za segmentiranim snom, kao i u sveprisutnosti umjetnog svjetla.
On sugerira da bi to mogao biti korijen stanja nesanice, gdje se ljudi probude tijekom noći i imaju problema s ponovnim spavanjem.
Ovo stanje se prvi put pojavljuje u literaturi na kraju 19. stoljeća, u isto vrijeme kada nestaju podaci o segmentiranom spavanju.
Russell Foster, profesor cirkardijske neurologije na Oxfordu se slaže s njegovom tvrdnjom, te ističe da noćno bdijenje čak i sa standardnim obrascima spavanja, nije uvijek razlog za zabrinutost.
On navodi:
“Mnogi ljudi se bude noću i paničare, a ja im kažem da je to samo atavizam bi-modalnog uzorka spavanja.”
No, većina liječnika još uvijek ne priznaje da osamosatni san u komadu može biti neprirodan.
Profesor Foster izjavljuje:
“Više od 30% zdravstvenih problema s kojima se susreću liječnici proizlazi izravno ili neizravno iz sna. No san je zanemaren u medicinskoj obuci, a postoji vrlo malo centara gdje se studira spavanje”.
Psiholog spavanja Gregg Jacobs navodi:
“Većinu evolucije spavali smo na određeni način, buđenje tijekom noći je dio normalne ljudske fiziologije.”
Jacobs sugerira da je budno razdoblje između spavanja, kad su ljudi bili prisiljeni na razdoblja odmora i opuštanja, moglo odigrati važnu ulogu u ljudskoj sposobnosti regulacije stresa prirodnim putem. U mnogim povijesnim zapisima, Ekirch je otkrio da su ljudi koristili to vrijeme za razmišljanje o svojim snovima.
Dr. Jacobs to komentira ovako:
“Danas provodimo manje vremena radeći te stvari. Nije slučajno da je, u modernom životu, broj ljudi koji prijavljuju tjeskobu, stres, depresiju, alkoholizam i zloporabe droga narastao.”
Treba imati na umu da za spavanje iz dva dijela treba puno mraka, što je moguće tijekom zimskih mjeseci ili ako si stvorite slične uvjete potpune tame. Osim toga, u današnje doba kada se radi u smjenama, i kada se na poslu i školi ostaje sve duže, ovo spavanje je nemoguća misija.
Čini se da smo ovim užurbanim životom jednostavno bili prisiljeni promijeniti navike spavanja. No, ukoliko se probudite usred noći, budni kao da je pola bijelog dana, ne paničarite, sjetite se da su isto to radili vaši preci.
Pokušajte se tada sjetiti ovih povijesnih i znanstvenih činjenica, razmislite o tome i slušajte što vam vaše tijelo poručuje, farmaceutski pripravci za umjetno, nasilno spavanje nisu rješenje, možda je baš bit u tome da vaše tijelo traži drugačije navike spavanja.
