Toliko puno ljudi odlazi raditi van…. Isto toliko njih se sprema na odlazak. Pakiraju stvari i odlaze.. Ovdje ostavljaju cijeli svoj život i uspomene … i odlaze u nepoznat svijet raditi – kako bi mogli normalno živjeti.
Govore kako ne mogu više ostati ovdje – jer trunu! Govore kako za njih ovdje nema budućnosti i kako samo životare od mjeseca do mjeseca, od plaće do plaće – ako uopće i gdje rade…
Odlaze…. S vjerom u bolje sutra … A očiju punih suza i s tugom u srcu… Odlaze …
Za sobom ostavljaju cijeli jedan život i otvaraju novu – praznu stranicu svoga života. Ostavljaju sve drage ljude s kojima su se družili, pili kave, igrali nogomet. Ostavljaju familije, djevojke, žene i djecu… Ostavljaju svoje najdraže i odlaze – jer moraju.
Prije dva mjeseca moj je partner, razočaran cjelokupnom situacijom u zemlji, nemogućnošću uspjeha u poslu kojeg voli i adekvatne plaće za svoj rad, neodgovornosti drugih, ne voljom za radom suradnika i kolega, državom koja mu je s porezima i ostalim dadžbinama sjela na račune zbog ne plaćanja nekih obaveza, odlučio je ponovno otići i raditi vani. Radio je više od desetak godina van lijepe naše. Vratio se prije 5 godina zbog bolesti, a kasnije i smrti majke. Ostao je tu. I radio. Radio je više poslova i pokušavao plivati u ovome sistemu. Plivao je dok nije zaronio. I prije nego što je potonuo do kraja donio je pretešku odluku za oboje. Otići van zemlje gdje je sve puno organiziranije, gdje se radi od jutra do mraka, samo što se za taj rad dobiva adekvatan novac i može se uštedjeti. Da. Može.
Kada mi je samo izustio svoj prijedlog, popi***la sam totalno jer … Ja stvarno ne volim veze na daljinu. Ja ga trebam ovdje, svaki dan! Jednostavno, nisam sposobna funkcionirati tako, on line, viber-om, video-pozivima i putem neke najnovije aplikacije #neznamtinijašto, a koja je surogat za sve ono što nemaš fizički nego, eto tako, virtualno.
U ta dva mjeseca, dakle od kada mi je iznio prijedlog o odlasku, pa dok nije otišao, prošla sam sve moguće faze: od bijesa i nemoći, ljutnje i zamjeranja, odgovaranja da ide, žaljenja i tugovanja, ravnodušnosti, prepiranja…. Pa opet iz početka i tako sve dok nije otišao. A kada je otišao … Tuga neopisiva.
Prije nekih 6 mjeseci, u jednom sam svom tekstu napisala:
Ja sam tip koji TO ne bi mogao – imati vezu na daljinu… I divim se svakome tko je u tome uspio ili se trudi održati takvu vezu. Zaista mora biti teško. Dugo sam razmišljala o ovoj temi i razgovarala s ljudima koji su prošli takvo iskustvo… Da, tako sam mislila, a onda sam napisala priču “VEZE NA DALJINU”, niti ne sanjajući kako ću postati dio vlastite priče… Eh… Sada sam preemotivna da bih bilo što dodala, osim onog što mi je upravo u toj priči rekla žena koja je uspjela održati ljubav na daljinu:
Nije lako biti u vezi na daljinu, to svakako! Nema nekog specijalnog recepta ili garancije da će cijeli taj ‘trud’ uspjeti, ali… Ako ste OBOJE spremni boriti se i vidite se zajedno kroz određeni period, te o tome i svemu ostalome puno razgovarate, onda su sati, dani, tjedni ili mjeseci razdvojenosti – peace of cake!“ …
Eto, mene sada jedino to i tješi….
Vrijeme prolazi. Bacila sam se na posao, nakrcala obavezama, projektima. Do Nove godine neću predahnuti. On radi od jutra do mraka. Išao je na kompletno pripremljenu situaciju, posao, stan.. Sve. Prijatelj mu živi tamo i sve ga je čekalo pripremljeno i dogovoreno. Plaća je ok. Samo što se radi. A ono što je najvažnije i što je bio razlog odlaska iz zemlje: može se zaraditi!
Widget not in any sidebars
Prije par dana se slomio i čak htio vratiti doma. Savladao ga je umor i usamljenost. Falim mu, naravno. Fale mu naše šetnje i druženje s prijateljima. Fale mu treninzi i dečki s nogometa, kave s dečkima iz naselja, tata … Fali mu more i lungomare.. Naša mjesta, naša hrana, dragi ljudi … Ubija ga usamljenost. Radi i odmara ili spava. Za ništa drugo niti ima volje, niti zna ljude da bi s bilo kime, o bilo čemu popričao.
Njegov prijatelj, preko kojeg je došao, ima svoj posao i svoje obaveze. Ne viđaju se svaki dan. Tamo brate mili svi samo rade. Opuste se valjda samo po ljeti – kada imaju godišnje odmore. *ebiga, tako je to vani.
A to je ono što mnogi ljudi, koji odu raditi van HR, ne znaju. Tamo se ljudi moji radi i samo radi – bez praznog hoda i za**bancije. Oni vani nemaju ovakav život kakav mi ovdje vodimo. Oni rade. Jedan dan u tjednu je slobodan i to je sve! Okej, budimo realni – zato se ide van raditi – da se radi. A radi se zbog novaca. Da, zbog novaca! Ljudi odlaze van raditi zbog novaca kojeg tamo mogu zaraditi i time potpisuju da se odriču života kakovog su prije živjeli.
Tamo nema kafenisanja dva-tri puta dnevno. Jok! Tamo nema odlazaka na večere po nekoliko puta tjedno. Nema izlazaka svaki vikend, odlazaka u kino par puta na mjesec. NEMA! Tamo se kompa moj ide raditi, a ne zabavljati! Zabava košta, a ako si se došao zabavljati, od plaće ti neće ostati ništa – a zbog te si plaće sve ostavio doma: i život i uspomene, pa otišao u tuđinu, zar ne? Tu si jer moraš zaraditi novce! Dakle, nema za**bancije. Nisi na godišnjem.
A to je za**bano. Strana zemlja. Nepoznati ljudi. Samoća. Usamljenost golema. Tuga neopisiva. Kakav novac može sve to kompenzirati? Kolika količina eura može nadomjestiti život kojeg su ostavili? Tko i što može platiti ovakav „ne život“? Što će ti sav taj novac kada nemaš više sebe niti svoj život?
Kolika je uistinu prava vrijednost novca? Kolika?
I tako, nakon četiri paklena dana što se nisam makla iz kuće, jer sam sjedila zabijena u kući i radila kao sumanuta i luda, kćer me doslovce izvukla u dugu šetnju. Moram priznati da mi je baš godilo more i svježi zrak. Šetale smo i pričale. Sjele smo na piće u jedan lokalni kafić i ona mi govori:
– Mama, moraš pročitati post jednog mladog dečka koji živi vani i ful je uspio. Sportaš je, a bavi se i modelingom. Jako je lijepo napisao post o životu van domovine. Gotovo sam sigurna da će te se dojmiti njegove riječi.
Utipkala sam njegovo ime i pročitala post. Oči su mi se napunile suzama. Točno je napisao ono što sam u sebi nosila danima.
“Uvijek sam imao taj osjećaj manje vrijednosti radi para. Sram me bilo da mi je um bio zamagljen i da ne vidim razliku između onoga što vrijedi i stvari. Prezirem novac. Zbog tog papira sam morao otići od kuće, ali sam i zahvalan zbog toga jer se ne bi nikada osamostalio da nisam došao ovdje, i ne bi promijenio svoj način razmišljanja, jer sam tip osobe koja nauči samo iz praktične primjene. Također ne bih nikada znao da pare nemaju apsolutno nikakvu vrijednost i uvijek bi mislio ako imam novac, da imam sve. To te tako nauče od malih nogu, da budeš polu čovjek i da vrednuješ krive stvari, a onda ostariš okružen sa svim skupim stvarima i shvatiš da si prevaren. Da si prevario samoga sebe jer si glup i da ne možeš kupiti vrijeme sa svim parama ovoga svijeta…
Volim kupovati skupe stvari jer me svaki put podsjete koliko su mi zapravo nebitne. I ova roba na meni i ovaj sat koštaju zajedno kao manji auto. Bacio bi ih u smeće da se mogu popeti na vrh Učke, da mogu pogledati oblake, osjetiti sunce, i udahnuti svježi zrak. A sada kad sam izbacio sve iz sebe, idem na instagramu graditi lažnu sliku uspješne osobe stavljajući slike skupe odjeće, stvari i svega nebitnog, da drugi mogu maštati o tome dok se ne nađu na mome mjestu. Jer to ljudi vole, zar ne? Tko bi pratio budalu koja piše o tome koliko je uživao u pogledu na zeleni travnjak i suncu.“
Filip Menkinovski
Nekoliko sam puta pročitala tekst iz početka, pa ponovo. Ok. Jasno je bilo ko´ dan kako ću mu se javiti. I jesam!
Kontaktirala sam Filipa i lijepo smo se napričali, čak i kavu dogovorili kada u prosincu dođe doma, u Rijeku. Točno je onakav kakav sam i mislila da je: iskren i svoj, jednostavan i baš dobar dečko. Rekao mi je:
„Bio sam puno sretniji kad sam išao sam na plažu i čitao knjigu s 10 kn u džepu. Bio sam slobodan jer nisam imao ništa, ali sam imao svoje ambicije zbog kojih sam mijenjao komfor za bolju budućnost.
Teško je vani, ali je teže kod nas. Teško je jedino što nisi okružen ljudima s kojima si odrastao, pa je život vani uglavnom samotnjački život, pogotovo ako čovjek ne izlazi van, a to nije moj đir. Također je čudno koliko mogućnosti ljudi ovdje imaju i ništa ne naprave od toga. Zato ja, koji u Hrvatskoj nisam imao ništa, ovdje cijenim sve! I radim na tome da mogu imati sve i priuštiti svojoj mami život kakav zaslužuje.“
Widget not in any sidebars
A onda sam se rasplakala jer me baš pogodio u žicu. Izletjelo mi je bez razmišljanja:
Aaaaa, srce moje! Baš si me raznježio! Koliko imaš godina? Ja imam kći od 23.
Hahaha – nasmijao se na moju reakciju – Imam 25 godina.
Kakav momak! Oduševio me svojim razmišljanjem, a ima samo 25 godina! Svaka ti čast Filipe! Tipkali smo se još neko vrijeme, poslao mi je video u kojem igra glavnu ulogu. Rekao mi je kako često gleda taj video. Sniman je na Učki. Podsjeća ga na dom od kojeg je udaljen 2000 kilometara.
I ja sam pogledala video više puta. Ima posebnu poruku:
„Jeste li se ikada zapitali koliko je život kratak? Ljudi se često pitaju, ali nikada zapravo ne razmisle o tome. Ovaj video prikazuje uspon čovjeka do njegovih snova, metaforički i doslovno. Njegovo micanje i uzdizanje iz tame koju je moderni svijet nametnuo sa svojim lažnim idealima i vrijednostima. Ti „ideali“ vuku ljude u veliko unutarnje nezadovoljstvo, ispraznost i prazninu koja traži da ju se stalno puni. Tako postajemo robovi želja koje nisu naše i koje nas ne čine sretnima. Video prikazuje svjesno napuštanje svih nametnutih pravila koje koče čovjeka da ostvari svoju cjelovitost. Uspon na planinu predstavlja život u punome smislu, kao i ispunjenje vlastite životne svrhe. Put nije nikada lagan, nikada ne idemo onim planom koji si zacrtamo, ali cilj je uvijek isti. Vlastito ispunjenje, osobno zadovoljstvo i radost postignuća. Život je veličanstven kao i priroda kojom smo okruženi, i nemojmo dozvoliti da nam prođe zatvorenih očiju.“
Sada mi je jasna Filipova rečenica koja mi je nekoliko dana posebno zvonila u ušima:
„I ova roba na meni i ovaj sat koštaju zajedno kao manji auto. Bacio bi ih u smeće da se mogu popeti na vrh Učke, da mogu pogledati oblake, osjetiti sunce, i udahnuti svježi zrak.“
Filip živi u Irskoj. Trenira. Radi. Ide na koledž. Bravo! Mama je sigurno jako, jako ponosna na tebe! Vrijeme je prolazno. Samo dobro izvaži koliko ćeš vremena dati novcu, a koliko životu. Jer … Život čine uspomene i lijepi trenuci. Potrudi se da ti život bude ispunjen s čim više lijepih trenutaka, kada budeš star da se imaš čega lijepoga prisjećati.
Ovu sam kolumnu napisala za sve vas koji ste zbog novca ostavili cijeli svoj život i sve uspomene…
Koja je prava vrijednost novca? Kolika je vrijednost života bez života, života bez uspomena i lijepih trenutaka? Koliko novaca košta razdvojeni život? Koliko eura dođe usamljenost? Pošto je onaj trenutak kada ti netko ili nešto najviše fali?
Vrijede li ti papirići baš toliko?
Vrijeme je prolazno, a život je jedan. Dobro izvažite koliko ćete vremena dati novcu, a koliko vremena životu. Jer … život ne čini novac. Život čine uspomene i lijepi trenuci.
Autor: Ivana Grabar
60 OSHO – STRAH
