Činjenica je da u životu ne možemo svi izvući dobre karte. Onakve na kojima već nekim nevidljivim slovima piše pobjeda. Tek što si ih izvukao, a već vidiš da su dobre. Da će s njima biti užitak igrati.
Svatko od nas zna s kakvim kartama igra. Mnogi od nas ipak se previše naginju kako bi vidjeli s kakvim kartama igraju drugi. Onda se zna čuti: a lako njemu, ili njoj… vidi kakve karte ima, naravno da mu je dobro, da ja imam takve karte, pobijedio bih već odavno.
Koliko nas može iskreno reći da nikada nisu zavidjeli nekim drugim ljudima na nečemu što nama samima nedostaje? Nešto što jednostavno nemamo. Bez zavisti i zlobe, tek s onim osjećajem da nije fer da smo uskraćeni za nešto što nam nedostaje, a toliko ljudi oko nas to ima.
Sjećam se ovoga ljeta, stajala sam u redu na blagajni i gledala oko sebe ljude koji bezbrižno obavljaju kupovinu, dogovaraju se u kojem će kafiću popiti kavu, izgledajući kao da im je u tom trenutku to jedina i najveća briga.
U tom sam trenutku najviše na svijetu htjela biti poput njih. Bezbrižno se smješkati, loviti razigranu djecu po hodniku i doviknuti prijateljima u kojem ih kafiću čekam. Umjesto toga, nervozno sam se prebacivala s noge na nogu znajući da me doma čekaju dva bolesna roditelja koji ovise o meni kao tek rođene bebe o svojoj majci. Znala sam koliko minuta imam za kupnju, o kavi nisam mogla ni sanjati, živjela sam neki drugi život.
Već godinama – pomislila sam stojeći na toj istoj blagajni.
Često sam s osjećajem čežnje gledala neke svoje prijatelje koji imaju pravo na luksuz kasnog ustajanja preko vikenda, koji se nakon posla mogu mirne duše strovaliti na kauč i ne misliti o ničemu. Moj je život s druge strane bio programiran. Točno sam znala gdje moram biti u kojem trenutku. Znajući da na drugom kraju grada imam oba roditelja s vrlo teškim dijagnozama, često sam se znala pitati zašto su se baš meni potrefile tako teške karte, osjećajući ponekad svu nepravdu svijeta na svojim leđima. Uz posao i malo dijete, vrijeme koje sam imala za sebe svodilo se na kasne večernje sate zbog čega sam, već nekoliko godina unatrag, jutrima redovito izgledala kao zombi.
Osim što sam se osjećala da mi je bolest negdje u isto vrijeme ukrala i mamu i tatu, osjećala sam i da mi krade sve ostalo što bi trebao biti sastavni dio mog života. Vrijeme, bezbrižnost, uživanje u vlastitom djetetu, planove koji tek čekaju biti realizirani i želje koje dugo čekaju da dođu na svoj red.
Ali, život je odlučio drugačije. Shvatila sam to jedne večeri dok sam se umorna vozila prema kući.
Shvatila sam da imam karte koje imam i da nad njima mogu plakati do sudnjeg dana, ali mi ih nitko zbog toga neće promijeniti. Odlučila sam vjerovati da postoji razlog zašto se u mom životu događaju stvari na baš ovakav način. Odlučila sam da ću napokon otvoriti oči i prihvatiti situaciju u kojoj se nalazim. Bilo je teško, ali uspjela sam.
Widget not in any sidebars
Zahvaljujući tome, saznala sam mnogo stvari o sebi. Saznala sam da sam snažna i sposobna nositi se s problemima koji su često izgledali puno veći i od mene same.
Osluškivala sam poruke koje su mi nanosile teške situacije kroz koje sam prolazila.
Naučila sam cijeniti vrijeme. Nešto što je uvijek izgledalo kao da ga ima napretek. Zahvaljujući svemu kroz što sam prolazila, shvatila sam da vremena ponekad zna biti vrlo malo. A tek tada ga počneš iskreno cijeniti. Shvatiš da ako ne napraviš ono što si naumio sada, vjerojatno to nećeš napraviti uopće.
Kako bih pronašla vrijeme za sebe, odlučila sam svakoga dana pješačiti do posla i jednostavno biti sama sa sobom. Tijekom tih 40 minuta shvatila sam puno divnih stvari o svom životu. Iskristalizirali su se moji planovi i shvatila sam u kojem smjeru želim ići. Prepoznala sam u sebi strast prema pisanju. Pisanju koje mi je počelo otvarati neka drugačija vrata u životu. Pitam se da li bi se to ikada dogodilo da je u mom životu sve bilo mirno i ugodno. Mišljenja sam da ne bi. Tada ne bi bilo potrebe za postavljanjem pitanja i još veće potrebe da dođem do nekih odgovora. Kad sada gledam unatrag, poteškoće kroz koje sam prolazila izvukle su ono najbolje iz mene. Više nisam ona osoba koja sam bila.
Vrlo dobro znam odrediti što je problem, a što nije. Isto tako, svoju pozornost više ne raspršujem na milijun strana, a energiju ne trošim nepotrebno na određene ljude, ni situacije. Često mi izgleda smiješno oko čega ljudi odluče gubiti živce i zdravlje.
Puno lakše odmahujem rukom na mnogo stvari, nego ranije.
Čvrsto se držim i zahvaljujem za ono što imam i sigurno kročim prema onome što želim.
I sada kada moje mame više nema, a o tati skrbimo uz pomoć doma, znam koliko ljubavi u svom srcu nosim za njih i za sve ono što su mi ostavili u nasljedstvo. Rano su prekinuti naši veseli rođendani, Božići i Nove godine, svi zajednički trenuci koje smo još godinama mogli provoditi zajedno, ali ugradili su u mene mnogo važnih saznanja i spoznaja koje sam čvrsto odlučila ne zanemariti.
Shvatila sam i da ljudi često previše vremena izgube gledajući u tuđe karte, žaleći što nisu bili takve sreće. Sada mi nekako izgleda da svi dobijemo relativno slične šanse za sreću, samo pod drugačijim uvjetima. Dobre karte te ponekad mogu uspavati, a kad zaspiš, propustiš toliko toga. One loše, s druge strane, uvijek imaju razlog zašto su ovdje.
Uvijek se ionako radi o izboru. Što ćeš s tim kartama napraviti. Hoćeš li napokon prihvatiti činjenicu da se one, baš takve kakve jesu, u tvojim rukama nisu našle slučajno. Da ti nose poruku koju se moraš sam potruditi iščitati. Onog trenutka kada nos odlučiš vratiti u ono što držiš u ruci.
Ljudi u teškim situacijama uglavnom zatvaraju oči i pribjegavaju životnim anesteticima za koje računaju da će im pomoći da lakše prebrode ono što im se događa. Pribjegavaju svemu što bi im nakratko pomoglo da zaborave na probleme koji su se pojavili u njihovom životu. Kada bi mogli, to isto razdoblje najrađe bi prespavali. Istina je, ipak, da takve životne situacije od nas zahtijevaju najveću budnost.
Ostaje vrijediti ona da su najveća znanja prepuštena na izbor nama hoćemo li ih usvojiti.
I zbog toga me uvijek zaboli srce što djecu u vrtiću sile da crtaju mamu i tatu, da crtaju kako su proveli praznike kod bake i djeda, ne razmišljajući nikada da na taj način u mnoge od njih usađuju dubok osjećaj neimanja, što za posljedicu ostavlja osjećaj da uvijek postoji netko sretniji od njih. Netko tko je izvukao bolje karte. I tako to krene.
Poseban je osjećaj svaki put kada se prisjetiš da sreća uvijek, ali baš uvijek ovisi samo o tebi i da postoji razlog zašto prolaziš to što prolaziš.
Ako si dopustiš, shvatit ćeš da je to najčešće tvoj najveći blagoslov.
Jana Krišković Baždarić
https://33etc.blog/2018/11/14/s-kojim-kartama-igras-ili-moze-li-zivot-biti-neposten/
60 OSHO – STRAH
