Jeste li se ikada zapitali gdje žive naši najveći lijekovi i darovi? A što ako su upravo tamo gdje žive i naši najveći otrovi i strahovi? Čega se zapravo bojimo ako se, na primjer, zmije po putu bojimo? Ako se bojimo zmije ili neke druge životinje, ne bojimo se mi zmije ili te životinje, kako mislimo ili kako nam se čini…
Naša je sloboda na istoj adresi na kojoj je i naš zatvor, a nova slatkoća života se često krije upravo tamo gdje se nalazi trenutna gorčina. U našoj boli je lijek za boli, a u našem strahu je lijek za strah.
Samo sjedeći, a ne bježeći od boli i straha, možemo doznati kako su u nama, a ne negdje izvan nas, naši lijekovi i odgovori. Ne u umu, nego onkraj uma, možemo otkriti da naši najveći lijekovi i darovi žive upravo tamo gdje žive i naši najveći otrovi i strahovi.
Ako se bojimo zmije ili neke druge životinje, ne bojimo se mi zmije ili te životinje, kako često mislimo ili kako nam se čini. Naš strah od smrti i strah od nepoznatog, koji su u korijenu naših drugih strahova, su tada samo preuzeli obličje i naličje zmije.
Bojimo se zmije možda i prije nego što se uopće s njom susretnemo.
Koliko smo puta možda propustili povezivanje s prirodom, doslovno i preneseno, jer smo dozvolili strahu da vlada i upravlja nama, umjesto da mi ovladamo i upravljamo tim strahom? Umjesto da se hrabro suočimo, usprkos strahu.
Nisu zmije naši strahovi. Lijekovi, simbolika i energija koju ona nosi su naši pravi strahovi.
Naši su strahovi poziv:
Da konačno s tim strahovima sjednemo i popričamo.
Strahovi su ono što trebamo upoznati.
Ono s čime se trebamo pomiriti.
Ono što trebamo u sebi izliječiti.
Razumjeti, prihvatiti, oprostiti, otpustiti…
Nisu zmije naši strahovi.
Iza kulisa, iza scene, to su rane, traume, strahovi, uvjerenja i nametnuti programi koji su se u zmiju na pozornici života zamaskirali.
Potrebno ih je upoznati. I transformirati.
Kao što zmija odbacuje staru kožu kako bi nova koža mogla svjetlo dana ugledati. Nova koža na zmiji ne raste tek kad staru, potrošenu, suhu kožu odbaci. Njezina nova, svježija, sjajnija, intenzivnija, mekša, glađa i jasnija koža raste prije presvlačenja stare.
Ljuske i uzorci na toj vrsti zmije ostaju isti, ali istovremeno ona više nije ista. Kad zmija kožu presvlači, tada se također skida i prozorni sloj preko njezinih očiju. Odbacivanje stare kože zmiji služi za rast, obnovu i uklanjanje parazita, a oči joj ponovno postaju bistre.
Zmija, koje se često toliko bojimo, nas uči i transformaciji: Uči nas kako je potrebno umrijeti u raznim ulogama i pričama koje nam više ne služe.
Uči nas da je iz tih priča potrebno izaći. Kako bismo se opet rodili. Kako bismo novu priču počeli pričati.
Ono što od nje možemo naučiti je i da ono čega se najviše bojimo nije ono od čega trebamo pobjeći, nego poziv na hrabro suočavanje s onim s čim se u životu potrebno suočiti. Onim što konačno trebamo u oči pogledati. Da bismo bistrije, poput nje, vidjeli.
Možemo mi bježati, možemo negirati, ali to će trčati za nama. I kad tad će nas i uhvatiti. Svaka se lekcija škole života ponavlja dok je učenik jednom ne usvoji.
Kad se bojimo zmije, ne bojimo se mi zmije.
Bojimo se vlastite prave prirode. Vlastitih lijekova i otrova. Bojimo se transformacije. Bojimo se umiranja nezdravih dijelova uma i ega. Skidanja maske. Puštanja kontrole.
Odvezivanja od vezanosti. Izlaska iz priča i uloga koje nam više ne služe.
U majanskoj kozmoviziji, izraz ‘koyopa’ predstavlja duhovnu životnu energiju, električnu silu, unutarnju vatru i munju u krvi koja prolazi kroz nas i povezuje nas sa zemljom, nebom i sviješću.
Koyopa, munja u krvi se povezuje s energijom zmije, energijom koja počinje na dnu naše kralježnice, a uspon uz nju je, prema majanskim učenjima, misija svakog ljudskog bića.
U hinduističkim duhovnim učenjima i tradicijama, energija zmije povezuje se s izrazom Kundalini: životnom energijom u nama. Riječ Kundalini dolazi iz Sanskrta i u doslovnom prijevodu znači ‘smotano, umotano, spiralno’, baš kao što je to i Zmija.
Zmija je u obliku spirale, a ako se bolje zagledamo u prirodu, uočit ćemo u njoj brojne spirale.
Ako se još dublje zagledamo u život i prirodu, uočit ćemo da je život jedna velika spirala. Ako krenemo na put iscjeljenja, putem ćemo uvidjeti da je iscjeljenje isto tako jedna velika spirala.
Spirala nema početka, a ni kraja…
U drevnom svetom majanskom Cholqij kalendaru koji se bavi cjelovitošću ljudskog postojanja, energija povezana sa zmijom se naziva Kan, a također predstavlja i Pernatu Zmiju (Q’uq’umatz, Kulkulkan, Quetzalcoatl) koja nam pomaže dekodirati ovu realnost.
Kan je jedna od najmoćnijih energija ovog kalendara, a upravo su njoj u čast Majanci i napravili spomenuti kalendar.
Ta koyopa, ta moć, životna sila, struja, energija i munja u krvi je ono što je u kineskoj filozofiji i Taoizmu poznato kao qi, chi.
Hinduistički pojam za vitalnu životnu energiju nam je često poznat kao prana. Ta moćna sila i energija o kojoj osvještavaju različita drevna učenja se nalazi u nama.
Zmija simbolizira obnovu, transformaciju, mijenjanje i odbacivanje stare kože. Zmija predstavlja lijek i iscjeljenje. I podsjeća nas na lijekove koji se nalaze u nama.
Naravno, podsjeća nas i na otrove u nama. Podsjeća nas da je potrebno znati upravljati našim svijetlim i tamnim stranama, umjesto da one upravljaju nama.
Zbog programa koje su najčešće nametnule religije, zbog programa koje su nam često nametnuli i odrasli dok smo bili u dječjoj dobi, zbog neznanja, straha od nepoznatog i straha od smrti, ljudska se vrsta često boji zmije.
A pitanje glasi: Bojimo li se mi zmije ili sebe na ovom putu?
Zmija nam svojom pojavom nose lijekove i poruke. Samo trebamo otvoriti unutarnje oči.
Samo je treba pustiti da živi. Maknuti joj se s puta. I pustiti je da ide svojim putem, doslovno i preneseno.
Zapitajmo se: Trebamo li i sebe možda pustiti da istinski živimo? Trebamo li se nekad skloniti sami sebi s puta?
Zmija je jedna od najmoćnijih energija i životinja. Zmija je iscjeljenje i transformacija.
Je li slučajno to da smo programirani da se baš nje toliko, individualno i kolektivno, u životu bojimo?
Matea Erceg
Pišući o onome što živi i raste u prirodi, Matea istovremeno piše o onome što živi i raste u čovjeku i čovjekovoj pravoj prirodi. Iako je pisac u duši i u poslu, kroz svoje tekstove šalje poruku: Da svi odgovori koje tražimo nisu u knjigama, predavanjima, putovanjima ili bilo gdje izvan ili dalje od nas. To mogu biti super alati po putu, ali po odgovore na pitanja koja imamo ne trebamo ići dalje od sebe. Jer svi su odgovori cijelo vrijeme tako blizu: Unutar nas, s nama, u nama…
https://www.facebook.com/share/1KnCNFwatx/
https://www.instagram.com/mateaerceg?utm_source=qr&igsh=MjJ2Ymt1a3d0ZWdq
