Hegel u svom djelu Fenomenologija duha razmatra ishodište, povijesno kretanje i pojmovno razvijanje slobode kroz introspekciju svijesti odnosno samo-pri-sjećanje duha. Njemačka riječ za sjećanje – Erinnerung u svojoj osnovi ima značenje koje upućuje na pounutarnjenje (inner = unutar).
Ne ulazeći dublje u filozofsku raspravu, može se zaključiti da cilj svjetske povijesti nije samo sloboda pojedinca, već, prije svega, napredak svijesti o slobodi.
Tijekom povijesti samo su nemirni duhovi, uporni tragači, podizali ljudsku civilizaciju na viši nivo; ti inovatori, pronalazači, genijalci, posjedovali su visok stupanj autonomije svoje osobne slobode, bilo da se radi o nutarnjoj, vanjskoj, uvjetovanoj itd. slobodi, imali su visoko razvijenu svijest. Svojim tehničkim i tehnološkim inovacijama višestruko su olakšali ljudski život, međutim, onu uzvišenu svrhu – smirenje duha, nisu postigli, naprotiv, uznemirili su ljudski duh. Zato što je čovjek svojim prvim pronalaskom narušio ravnotežu prirode i da bi to ispravio hitao je k savršenijim pronalascima – novim neravnotežama.
U svojoj knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti Fromm se pita može li izvanredni razvitak ljudskog mozga biti nadomjestak za instinkte koji čovjeku nedostaju, i odgovara da može, ali samo u određenim granicama, jer taj instrument je slab i nepouzdan, podložan strastima i željama. Pojava razuma i imaginacije svrstala je čovjeka u nepravilnost, hir svemira. Budući da ima svijest o sebi, shvaća koliko je bespomoćan. A time i neslobodan.
Po svojoj lirskoj vokaciji zamišljam jedan od prvih čovjekovih izuma. Poslije obilnog ručka naš dlakavi predak je izišao iz pećine i sjeo na obalu jezera da se malo razonodi. I počeo, dosađujući se, bacati kamenčiće u vodu. U jednom trenutku neka sila mu je u ruke tutnula malo plosnatiji kamenčić kojeg je on, opet “slučajno”, malo jače hitnuo prema vodi, dok je putanja izbačaja išla vodoravno s glatkom površinom vode. Efekt se zna – plosnati kamen je nekoliko puta odskočio od površine vode. Vidjevši to, dotični je pobjegao glavom bez obzira i skutrio se u kutu pećine, drhteći od strasti novog saznanja, strasti koja će inducirati nove izume i nove strasti; on je podsvjesno znao da će ovladati cijelim svijetom; ta podsvijest je prerasla u današnju svijest, ali, nažalost, i u spoznaju da, koliko god bio u stanju vladati silnicama materijalnog svijeta, nikad ni približno ne će ovladati svojim duhovnim bićem, nikad ne će postati kontrolor svoje duhovne otuđenosti.
‛Život je prekratak za sve izume’ – pomislit će svaki put u drugoj generaciji neki od njegovih ingenioznih potomaka i prionuti učenju prirodoslovlja, društevenih znanosti, jezika i svekolikih mudrosti, misleći kako će mu zbog tog znanja sljednici u dalekoj budućnosti, što bi se moglo prevesti – oni u 21-om stoljeću, biti zahvalni na tome. I zaista smo mu beskrajno zahvalni, pogotovo smo zahvalni rodonačelniku svega toga, onome koji je počeo onako genijalno bacati kamenje u vodu. Udivljenje pristiže najprije od onih koji danas u medijima ispisuju crnu kroniku ljudske svijesti.
Prijepori oko slobode, njenog apsoluta, strukturiranosti i autonomije ljudskog duha, oko mogućnosti ili nemogućnosti ljudske kreacije makar samo na spoznajnoj razini utvrđenih, odvijati će se još generacijama i mnogima će se činiti da u svemu tome ni za milimetar ne će odmaknuti dok će drugi imati dojam kozmičke jurnjave za novim spoznajama.
Jer, kad su ljudi u pitanju, ništa nije nemoguće, pa čak ni povratak u budućnost prvih koncentričnih krugova koje je ljudsko oko ikad, na mirnoj vodenoj površini ugledalo, a da istovremeno materijal koji je to izazvao nije odmah i uronio u vodu.
Krugova koje je dokoni slobodnjak sam prozveo u najtežoj misiji koja se u kozmosu uopće, za čovještva, pojavila – da težište neslobode sa sebe prebaci na prirodu.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
