U svijetu, u kojem se uloge veličaju… Slabosti skrivaju…
U svijetu, u kojem se materijalno uzvisuje, a duhovno zaboravlja…
U svijetu, u kojem je laž postala istinom, a istina luksuzom…
U svijetu ludosti i dubokog nezadovoljstva, zapakiranih u normalnost i funkcionalnost.
U svijetu laži i straha… Trčanja za tuđim, nametnutim ciljevima i idealima.
U svijetu igrača, koji sa svojom igrom nikada ne prestaju…
Sve manje stvarno živimo, a sve više kalkuliramo. I glumimo.
Sudjelujemo u različitim predstavama, trudeći se za sebe odabrati isključivo uloge superjunaka i heroja…
Bježimo od iskonskog sebe i od svega onoga čemu nismo pripisali plus…
Namještamo lažne osmjehe na lice, potiskujući sve ono što se ne uklapa u standardne okvire normalnog i opće prihvaćenog…
Mantramo pozitivne rečenice, kao da je važno ono što govorimo, a ne ono što osjećamo, duboko u sebi vjerujemo i, u konačnici, činimo…
Živimo prividnost.
Sramimo se sami sebe: sadržaja naših priča i svega onoga što osjećamo.
Mrzimo, a voljeli bismo.
Pretvaramo se da smo sretni, kada to nismo.
Ako se i ne zabavljamo… Neka se čini da se zabavljamo!
Glumimo da živimo ljubav, i onda kada ju ne živimo…
Tuđi dojam postao je glavnom odrednicom našega života, a za svojim zadovoljstvom istim više ni ne tragamo… Umjesto toga, uporno želimo nešto drugo… Želimo biti netko drugi pa nosimo maske i maskice koje skrivaju pravu ljepotu, što ispod njih živi…
U toj ludosti…
Skrivamo se, nerijetko, u svoja četiri zida.
U svoje skučene sobice i stanove, pohranjujemo sve svoje boli, strahove, radosti, ljubavi…
Ono najgore brižljivo skrivamo duboko u sebi pa tek povremeno i nehotično serviramo onima koji su nam najbliži. U isto vrijeme, vani sudjelujemo u najljepšoj mogućoj, šarenoj paradi, trudeći se odabrati i navući masku, koja će se svidjeti baš svima.
U tim svojim kutijicama, odvajamo se od prirode i izvanjskog svijeta, pod isprikom da se od istoga štitimo. Što nam vrijedi, zaštititi se od kiše, kada odabiremo bespomoćnost, umjesto odgovora na one prave oluje i borbe, što unutar nas bijesne?
Sami smo sebi, najgori neprijatelji.
Maskirani i prijetvorni, u nemogućnosti da prigrlimo sami sebe… Živimo usamljenost. Udaljenost. Kao lavovi u kavezima, u svojoj osami, bjesnimo. A našu riku, kao da nitko ne čuje… Nemamo nikoga kome bismo rekli, jer nismo netko tko bi rado čuo. Okruženi smo onima koji će hraniti našu sliku o nama, a ne našu dušu. Zaboravili smo kako je to biti uistinu blizak s nekim. Pustiti ga, bespogovorno, k sebi… Prema njemu biti otvoren i prijateljski raspoložen.. Prihvatiti ga takvog, kakav jest. Voljeti, bez onog suprotnog veznika „ali“.
Prijatelji i partneri, postali su stranci i suparnici. Partner se partnera, prijatelj prijatelja, sestra sestre, stidi. Ne poznajemo se više. Ne želimo se ni poznavati! Ne želimo da to poznanstvo naruši sliku koju o sebi želimo naslikati pa prezentirati! Mi smo lijepi, pametni, uspješni, radosni, mi volimo i voljeni smo, mi smo duhovno probuđeni… I besprijekorni… A naši životi su idealni… Ako nekog pustimo da nam se previše približi, mogao bi pomisliti suprotno, pa je taj rizik najbolje izbjeći!
Radije ostajemo doma. Iza ekrana, u bespućima interneta i društvenih mreža, gdje se možemo prezentirati onako kako želimo. A ono, što nam je na srcu, pritom sačuvati, samo za sebe.. I svoje depresivne trenutke.
U toj laži, iza sive koprene što nam se navukla na oči, naša duša, prisilno, spava… I boluje.
Kreirali smo….
Simulaciju otuđenosti.
Simulaciju laži.
Prijevare.
Prikrivanja.
Prijetvornosti.
Svijet tabua. I svijet srama…
I to je ono zbog čega patimo!
Kao da naša gola koža nije dovoljno dobra! Kao da nismo dovoljno dobri… Kada smo tjeskobni.. Zabrinuti… Bolni… Osamljeni…
Kao da nismo dovoljno dobri, takvi, kakvi jesmo!
Ana Matorić, mag.paed.soc
Web: https://anamatoric.wixsite.com/givingisreceiving
