Strah je dosadan jer jedino što vam ikad ima za reći je – NEMOJ!

Ako je strah ičemu protivan, protivan je samom životu koji je neprekidno kretanje. Jedino gore od prepuštanja strahu je njegovo podcjenjivanje. Cijenite protivnika, odnosite se prema njemu s poštovanjem, sagledajte ga sa svih strana, pripremite taktiku i ne vežite se uz očekivanje.

“Strah je dosadan jer jedino što vam ikad ima za reći je – NEMOJ!” ~ Elizabeth Gilbert

Koja je alternativa?

a) “Ja to mogu” I onda – uspjeh, predivan osjećaj postignuća, vrijedilo je riskirati!
b) “Ja to mogu” I onda – promašaj, pad, razočarenje, neuspjeh…

U a varijanti sve je jasno, kao da smo dobili krila! Uspješno smo pogledali strahu u lice, izazvali ga na dvoboj i pobijedili! Jaki smo, moćni i čini nam se da možemo baš sve. Odmah smo spremni na slijedeći izazov! No što se događa u varijanti b ?

I tu smo se odvažili, pokušali, dali sve od sebe no nismo uspjeli. Onima koji se opiru strahu puno češće se događa scenarij b! Koja je posljedica tog scenarija za većinu ljudi? Većina će posumnjati u sebe i strah tu opet dolazi „na svoje“. Oni rijetki će mu se opet nasmijati u lice i pokušati još jednom, i još jednom…

Što nas zapravo boli kad ne uspijemo? Najčešće je povrijeđen naš ego, naš lažni osjećaj vlastite vrijednosti. Ponajviše pate oni koji misle da drže ego pod kontrolom. No  on je tu, nemojmo se zavaravati. Traži uspjeh i priznanje, traži potvrdu i odobravanje, ne pristaje biti gubitnik!

Mene je neki dan žestoko zaskočio, udario me posred lica no sad ga jasno vidim. Kako me zaskočio? Držala sam prezentaciju do koje mi je bilo veoma stalo, željela sam se pokazati u najboljem svjetlu, biti zanimljiva, odraditi to na najbolji način (pri tome sam pogledala svom starom neprijatelju, strahu od javnog nastupa u lice i rekla mu: „ne da ne postojiš, nikad te nije ni bilo, jedino što je ikada postojalo bila ja samo nelagoda, nikad strah, znam kako se boriti s tim!)“ Nisam li zaslužila pljesak za takav stav? Ali ne, ne, ne… podcijenila sam neprijatelja i što se dogodilo? Scenarij iz noćne more…stisnuto grlo, suha usta, raspad. Jesam li napomenula da boli? Boli.

No velika stvar je kad prepoznate da vas boli samo i jedino EGO – „evo te, tu si, vidim te“. Sve slabosti koje sam se tako pomno trudila sakriti izašle su na vidjelo. No pravo pitanje je – zašto sam ih se uopće trudila prikriti? Zar bi me ljudi manje voljeli, cijenili, zar bi bila manje dobra? Otkad moja vrijednost ovisi o ocjeni drugih? Točan odgovor je – u mojoj glavi – oduvijek, u stvarnosti – niti jedne sekunde mog života. I kad god pomislim kako sam mnogo toga shvatila, kako sam već odradila dobar komad posla na sebi, shvatim da je još dug put preda mnom. I dolazi slijedeće pitanje – što sam iz ovoga naučila? Naučila sam da sam ranjiva i da je u redu da sam takva. Naučila sam da je u redu ne biti uvijek na nivou vlastitih očekivanja i dalje si biti ok, ma ne samo ok, biti si dobra.

I da, strah je zaista dosadan. Ako je ičemu protivan, protivan je samom životu koji je neprekidno kretanje. Jedino gore od prepuštanja strahu je njegovo podcjenjivanje. Cijenite protivnika, odnosite se prema njemu s poštovanjem, sagledajte ga sa svih strana, pripremite taktiku i ne vežite se uz očekivanje. Ako uspijem, sjajno! Ako ne uspijem, ok. Ja sam i dalje ista, ni uspjeh ni neuspjeh ne mijenja ono što jesam. Danas zbog neuspjeha nisam manje nego sam bila jučer a da sam uspjela, ne bi bila više od onoga što jesam. I kao i uvijek kada mi se dogodi „loša“ stvar, pitam se: „Zašto je ovo što se dogodilo za mene dobro?”

Odgovor je uvijek isti:

Bogatija sam za još jedno iskustvo, još jednu životnu lekciju, još jednu spoznaju o sebi.

Vlasta Carević
www.vlastacarevic-coaching.com