Živjeli su u ulicama koje su svojim vrhovima sjekle jedna drugu, međusobni im pogled priječio je ugao zgrade koja se nalazila između. Dva bića, dva svemira, ni po čemu slični osim u jednom: bijahu neizrecivo ponosni na svoje mučeništvo, ne znajući da time mučeništvo prestaje biti mučeništvo skončavajući u tragici. Ako sve čestice svemira, prije ili kasnije, posredno ili neposredno, jedna s drugom uspostave kontakt, tko ili što je sprječavalo svemire osoba ovih nesretnika da se povežu pogotovo jer bijahu gotovo sljubljeni?
Siromah je, treba li to naglašavati, živio u sirotinjskom dijelu zajedničkog im kvarta, bogataš u bogataškom. No, obojica su živjeli u sirotinjskom kvartu svojih duša baš zbog onog izraženog ponosa.
Siromah-bogalj-mrgodni prosjak, ipak je bio bliži Bogu od onog drugog. Ne samo po vremenskoj nego i po duhovnoj udaljenosti. Batrljke od svojih nogu je privezao za dvije drvene klupice, ponos mu nije dopuštao da prihvati pomoć svojih kolega prosjaka koji bi se odrekli i svojih životno važnih zalogaja u zamjenu za jedna rasklimana invalidska kolica jer nova su, pak, nadmašivala njihove više no skromne mogućnosti. Ali, za ništa nije Boga krivio. Možda u ovoj činjenici i leži odgovor na ono pitanje koja energija će ipak ovo dvoje nesretnika baciti jedno drugome u zagrljaj. Ispovijed nebogohulnog pred Bogom ne će biti cjelovita ako on ne spasi još jednog bogohulnog, preteškog po duhu i, kao što će se kasnije utvrditi, poteškog po vagi. Ova zadaća bubnjala je u, svakim danom sve iscjeđenijem, siromahovu tijelu. Premda poluslijep, gledao je oko sebe tražeći onog drugog, no vidio nikog sličnog nije.
Na stotinu i još nešto koraka od njega, iza ugla, živio je stotinu i još nešto kilograma teški bogataš. Nije pao u invalidska kolica ali je slutio da će mu u vrtu njegove vile jednoga dana biti neophodna. Jutrom, dok bi s velikim uspjehom pravio novac u svom bogato opremljenom uredu, još je, nekako, uz pomoć injekcija, bio pokretan, ali poslije… Noge su ga izdavale, sluga bi kasno dotrčavao kad bi, sjedeći u vrtnoj stolici, pozvonio, ljuljačka ga je živcirala. Krivio je Boga i cijeli svijet što ga ometaju u nesmetanom produciranju novca i ugodnom poslijepodnevnom ljenčarenju. Treće nepogode nije bilo, tek jedna nepogodica: želio je uglom zgrade uvijek biti zaklonjen od sunca dok zuri u sirotinjski dio kvarta prijeko jer je u posljednje vrijeme počeo primjećivati nekakve male svijetleće krugove kako tamo po pročeljima derutnih zgrada poigravaju. Hoće li svaki čas zivkati slugu da mu pomjera stolicu u kontrasmjeru sunca? Hoće li o svom opažanju svjetlokrugova ikoga obavijestiti? Koliko zdravim će ga smatrati, a on superzdrav za sutrašnji superdan gomilanja novog novca mora biti.
I donio je, vidjet ćemo, krucijalnu odluku svoga života. Dao si je nabaviti invalidska (skupocjena, nerasklimana) kolica, jednom se i to moralo dogoditi, pa će sam u kontrasmjeru sunca i u smjeru onih svijetlećih krugova.
A onda je osvanuo dan kad se posljednja čestica s posljednjom česticom u svemiru spojila, kad su se svemiri ubrizgali jedan u drugog.
Ono što su bili mali svijetleći krugovi za oštrovidnog, za slabovidnog, za bogalja, bili su golemi, žareći obruči, iz istog kozmičkog izvora proistekli. I obogaljeni je krenuo. „Tap, tap“ odjekivali su sitni koraci njegove drvene klupice, važniji od ijednog koraka njegovih nogu dok ih je još imao. „Tak, tak“ odjekivao je bučni eho u srcu bogataša iza ugla. Slabovidnom više nije trebao nit’ mizeran vid – vuklo ga je svjetlo onih krugova. Tap-tapajući došao je do ugla zgrade, prošao ga, ni bogatašu prijeko više nije trebao oštar vid jer je pol odrpančeva tijela koje se naginje naprijed, nasađenog na klupicu koja hoda, najprije ugledalo njegovo tak-takajuće, zabubnjalo srce. Krenuo je i on u svojim kolicima.
Bogalj je, tjeran onim nestrpljivim kozmičkim česticama, hrlio naprijed, premda je tek nejasno vidio samo bogataševu vilu, ali ne i njena vlasnika u invalidskim kolicima koji istom brzinom stremi prema njemu. Vid mu više nije trebao, stoga su ga oni golemi svjetlaci oduzeli, za koji čas će i preostale otkucaje njegova srca, ne prije nego padne u bogatašev zagrljaj. Ali, za Boga ili za krugove mile, oni su još čitavih deset metara udaljeni jedan od drugog!
Stoga ubrzaše. Bogataša je još pokušao njegov sluga odvratiti (otkud se sad hitro stvorio?), ali ga je bogataš najprije pogledom pa štapom ošinuo.
Još pet metara. Kad su s pločnika silazili na ulicu i kolica i klupica se prevrnuše, obojica licem zaderaše asfalt.
Bogalj je ostao nepomično ležati. Bogataš se, krvava lica, pridigne na koljena, puzeći dođe do bogalja kom je srce još pulsiralo, pridigne ga i primi u zagrljaj.
Od tog trenutka u svemiru nije bilo nedodirnutih čestica, od tog trenutka u bogataškom dijelu ovoga kvarta nije bilo bogohulnih, od tog trenutka – trenutka kad je bogalj u naručju bogataša izdahnuo, u ovom kvartu nitko nikad više nije vidio svijetleće krugove, ne računamo li one koji su bili nevidljivi, negdje oko ljudskih srdaca zapleteni.
Ni bogataš nije dugo poživio poslije ovog kozmičkog zagrljaja. Udarac glavom o asfalt za vlasnika onolikih kila bio je koban. No, nije ispustio dušu bez smiješka na licu kad su mu saopćili da se njegova ulica odsada zove: Ulica dvojice misionara svijetlećih krugova.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
