Što se nalazi s druge strane straha, zapitate li se? Dva velika S. Spoznaja i Sloboda. Nakon što se uputimo na put koji smo toliko odlagali, spoznat ćemo da ti prvi koraci zaista jesu najteži, ali nisu ono što nas može dokrajčiti.
Kako više odmičemo od prethodne, plašljive verzije sebe, mi shvaćamo da smo preveliku moć dali tom velikom Strahu. U početku se činilo da ćemo hiperventilirati, ruke i noge bi se na tren odsjekle, imali bi osjećaj da smo iskočili iz tijela, sakrili se u mišju rupu, iza vlastite sjenke.. Ali, ne, tek kad progledamo, shvatit ćemo da je taj strah samo malena kreacija naših ludih, blesavih misli.
Ondje, s druge strane, pronaći ćemo slobodu, bit ćemo lišeni strahova, jer smo došli do spoznaje da smo se zapravo bojali sebe. Bojali smo se da nešto nećemo moći napraviti, da nismo dovoljno sposobni i dovoljno dobri. Mislili smo možda da ćemo postati netko sasvim drukčiji, ako dotaknemo ono što toliko želimo.
Bojali smo se kako će se ono što želimo odraziti na nas, a pogotovo na bližnje, na našu okolinu. A pritom smo zaboravili da poniznost ne znači umanjivati sebe konstantno kako bi se udovoljavalo drugima, kako bismo ostali ona imaginacija u njihovim glavama, ono kako nas oni zamišljaju dok zatvaraju oči pred stvarnom slikom nas.
Poniznost ne znači podcjenjivati sebe jer je netko nekoć davno rekao kako se ne treba hvalisati, niti isticati. Treba se istaknuti, treba se odmaknuti od verzije kojom nismo zadovoljni. Jer nismo stabla, nismo vezani za jedno mjesto, posao, osobu. Imamo mogućnost pomaknuti se, kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu, jer nismo samo materija, niti prazna ljuštura.
Nemojte da vas hvalospjevi drugih ljudi o poniznosti i njihova pravila navode na to da nikada ne istražite sebe, jer se bojite biti različiti od njih. Pa zaboga, niste stvoreni da biste bili jednaki, niti išli njima niz dlaku.
Nemate se čega i koga bojati ondje. Osim sebe. Naše ropstvo su naše misli. Današnjica nam je takva kakve su nam misli, a one su zaista često oskudne, preplašene, orijentirane na ono loše, umjesto na ono dobro.
Nema tih okova, koje čovjek ne može prebroditi, iz čega se ne može osloboditi. Ili se pak varam, možda su misli najveći okovi koje nesvjesno postavljamo na sebe svakodnevno?
Potičemo se da živimo drukčije, a kad treba djelovati za naše dobro mi stagniramo u mjestu. I pitam se, koliko toga nam se treba desiti, prije nego li se usudimo odmaknuti od ustaljenog načina ponašanja, strahova za koje smo se očigledno obvezali?
Nastaje li problem u onome što ”ne možemo” ili ”ne želimo trenutno”. Nastaje li problem u onome ”sutra ću”? Jer, smatramo da će uvijek biti sutra, pa radi straha i lijenosti hrvanja s promjenama, ostajemo tapkati u mjestu, čekajući druge prilike.
A što onda kad ispucamo sve dane prilike, jer ih nismo znali ili željeli prepoznati kao dovoljno dobre? Na kojoj strani ćemo onda obitavati, što ćemo onda živjeti i na što će nam život tad ličiti?
Nije li bolje riskirati i skočiti s one strane straha? Otkriti da jedino na čemu moramo raditi smo mi, da kad uklonimo prvi strah oni drugi neće ni biti vrijedni spomena, jer stvorit ćemo uzorak ponašanja koji ćemo lako pratiti, i lakše se hrvati u nedaćama kroz život.
Ne bismo li trebali iskoristiti sve što imamo, da bismo barem na tren zaživjeli ono što želimo, ono što znamo da jesmo, što krijemo od sebe i svijeta?
Mislim da je prevelika cijena koju ćemo platiti ukoliko se ne odvažimo na taj korak. Ondje, iza straha skriva se naša željena sloboda duha, nestaju pogrešna uvjerenja, kao i marenje za očekivanja drugih ljudi, ondje se krije prilika za razvoj na više stupnjeve.
A ovdje, ovdje se kriju zamke u koje ćemo tako rado upasti, samo da se ne moramo sa sobom boriti. Ovdje se ne pronalazi ništa novo, ovdje gubimo svoju slobodu i pretvaramo se u robove vlastita sistema misli i emocija.
Želite li se otisnuti na put i postati sve što želite, ili želite sanjati cijeli život o onome što ste željeli nekoć davno? Želite li svoju priču pričati drugima vjerodostojno, biti jedan od primjera koji su uspjeli i pobijedili sebe, ili ćete počivati u onim minulim danima, tješeći se da možda i ne biste uspjeli postići sve?
Granice ne postoje, iluzije istih u našim glavama možemo ukloniti isključivo mi, i znamo vrlo dobro kako, znamo da nema nekog puteljka između, da moramo koračati hrabro i direktno u strah.
Tek ondje iza straha, otkrit ćemo za što smo sve sposobni i konačno naučiti cijeniti i život i sebe, jer smo postali slobodni od sebe kakvi smo bili.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
