Da bismo postigli neke značajne duhovne pomake u svom životu, potrebna je transformacija srca. Puko članstvo ili pripadnost nekoj religiji ili školi joge neće nam puno pomoći. Ako smo bolesni, možemo se prijaviti u najbolju bolnicu na svijetu, ali sam naš boravak u toj bolnici neće imati nikakve koristi ukoliko se ne podvrgnemo procesu liječenja. Materijalizam je bolest koju treba liječiti. Duši nije prirodno baviti se materijalnim stvarima. Ona teži vječnoj duhovnoj sreći…
U našem srcu postoji rupa, poput jednog komadića puzzle slagalice. U tu rupu može stati samo određeni djelić slagalice. Nijedan drugi ne odgovara. U našem životu kao da uvijek nešto nedostaje. Kupili smo auto, uredili kuću, našli dobar posao, osnovali obitelj, dobro smo se najeli, zdravi smo, imamo supružnika s kojim se slažemo… Recimo da postoji osoba koja je uspješna u svim ovim bitnim stavkama u životu. Ipak, rijetko će tko reći “Sad sam savršeno zadovoljan!” Uvijek postoji osjećaj kao da nešto nedostaje. Ako ne trenutno, taj će osjećaj sigurno doći kad tijelo počne stariti, kad nam voljene osobe počnu odlaziti, kad dođe recesija, zemljotres ili tsunami.
Ono što ne dostaje jednom takvom životu jest duhovna dimenzija. Ona je najbitnija jer tijelo je prolazno, a duša vječna. Međutim ima toliko ljudi koji se ‘bave’ nekim duhovnim procesima, ali praznina u srcu je još uvijek tu. Ta će se praznina zadržati dokle god ne budemo spremni za transformaciju. Izvanjska pripadnost nekoj religiji ili školi joge, sama po sebi ne znači ništa ukoliko se ne podvrgnemo liječenju srca kako bi došlo do transformacije. Kad do nje dođe, više ne pravimo razlike između živih bića, sve vidimo jednakim očima i Božju prisutnost u svemu i tada više nije ni bitno kojoj smo religiji ili duhovnoj školi pripadali. Prava je religija ona koja nas može dovesti do te transformacije. Ona može biti bolna ili možemo osijećati strah od nepoznatog, ili nepovjerenje u svog duhovnog vodiča, ali je neophodna. Kako bi došlo do transformacije potrebno je razmišljati malo izvan naše kutije…
Jednom je jedna rijeka htjela doći do oceana kako bi ispunila svoju svrhu. Međutim na putu joj se ispriječila golema vruća pustinja. Rijeka je pomislila kako je ovo njen kraj jer je tako veliku pustinju nemoguće prijeći. Počela se polako stapati s golemim pijeskom i pretvarati se u tromi, gusti mulj. Međutim, odjednom se pojavio vjetar i rekao joj: “Ne brini, ja ću ti pomoći.” Rijeka je već poprilično bila pretvorena u blato i skoro je odustala od pokušaja dostizanja svog cilja, ali joj je ipak ostao tračak snage i odluči prepustiti se vjetru. Vjetar odagna oblake kako bi sunce još jače upeklo i rijeka poviče: “Što to radiš!? Potpuno ćeš me isušiti!” “Ne brini”, reče vjetar “kako bi prevazišla ovu ogromnu pustinjsku prepreku moraš proći kroz svoju transformaciju.” Pod utjecajem jakog sunca rijeka se počela pretvarati u paru i visoko na nebu počela stvarati velike oblake. Nakon što je cijela bila transformirana u oblake, vjetar ju je otpuhao do oceana…
Napisao: Dharma
