Vede su drevni spisi koji se smatraju najstarijim zapisima na zemlji i ujedno su najbogatija riznica duhovne i materijalne znanosti. Vede su zapisane na sanskritu prije više od 5 000 godina, a zapisao ih je čuveni mistik, svetac i mudrac Vyasadeva, s namjerom da sistematski posloži vede i zapiše znanje koje se tisućama godina prenosilo usmenim putem.
Izvornu Vedu je podijelio na četiri dijela: Rg, Atharva, Yajur i Sama, a u petu Vedu se ubrajaju još i Purane i Upanisade.
Svrha Veda je temeljno obrazovanje čovjeka o njegovoj duhovnoj prirodi, tajnama univerzuma te njegovom uspostavljanju odnosa s Bogom. Veda znači – znanje.
Vedska književnost je namijenjena za pročišćenje ljudskih bića. Materijalno postojanje samo po sebi je zagađeno i materijalni život se veže uz požudu, pohlepu, iluziju, zavist, tjeskobu itd.
Slijeđenjem uputa predstavljenih u vedama osoba može pročistiti svoju svjesnost i uzdići se na duhovnu razinu.
Proces duhovnog uzdizanja kako je predstavljen u vedskim spisima
Djelatnosti živih bića izvorno su povezane s Bogom. Iz takvog odnosa se rađaju duhovne emocije koje zadovoljavaju i Boga i živo biće. Nitko nije prisiljen na taj odnos jer ljubav ne može biti usiljena. Uvijek imamo mogućnost živjeti neovisno od Boga. Duhovni život prestaje kad se djelatnosti živog bića usmjere na materiju kao odvojenu i neovisnu energiju Boga.
Vede objašnjavaju kako je materijalno postojanje uvjetovano stanje živog bića te da u materijalnom svijetu svatko djeluje pod utjecajem tri vezujuće sile (vrlina, strast, neznanje). One navode osobu na lažno uživanje u privremenim stvarima s osjećajem nade i poleta za ispunjenjem nametnutih prohtjeva. Prema vedama jedina mogućnost da se oslobodimo utjecaja vezujućih sila je uzimanje utočišta u Bogu pod vodstvom iskusnog duhovnog mentora.
Tri vrste bijeda su također neizbježne u materijalnom svijetu:
- patnje koje dolaze od drugih živih bića
- patnje koje dolaze od vlastitog tijela i uma
- vremenske nepogode
Uloga tih bijeda je potaknuti živo biće na razmišljanje koje bi prirodno trebalo dovesti osobu do zaključka da materijalni svijet nije stvarni dom. Želja za uživanjem u prolaznom (materijalnom) dovodi nas u uvjetovano stanje koje nije prirodno za živa bića i u takvom stanju nitko ne može biti istinski sretan.
Vede daju znanje o prirodi materijalnog svijeta i nude praktične upute kako se svatko može postupno osloboditi vezanosti za materijalno te se uzdići na duhovni nivo. Međutim, da bi osoba napustila materijalne vezanosti mora biti duhovno ambiciozna.
Sveti spisi navode na pobožno djelovanje koje tek omogućuje osobi da razvije povoljne odlike te ljubopitljivost. Sretni ljudi koji imaju dovoljno duhovnih zaliha stječu priliku za susret sa svetim osobama koje stvaraju snažne impresije u srcima običnih ljudi i bude duhovne ambicije u drugima. U takvom društvu (koje može biti izravno ili kroz neki medij) razvija se povjerenje u duhovnu praksu.
Vjera u duhovni put je početak. Intenzivno druženje s osobama duhovnih prioriteta te pročišćenje od neželjenih navika dovode do razvijanja višeg ukusa. Tada više ne nalazimo zadovoljstvo u odnosu s materijalnim objektima već razvijamo čvrstu odlučnost na duhovnom putu i razvijamo duhovne osjećaje i emocije u razmijeni s Bogom kroz druga živa bića i kroz proces neposrednog obraćanja Bogu kroz molitvu i izgovaranje Njegovih imena.
Krajni cilj svih djelatnosti bi trebao biti razvijanje ljubavi prema Bogu i uspostavljanje odnosa s Njim. Za uspješno ostvarenje tako uzvišenog cilja, potrebno je vodstvo svetih ljudi koji imaju čisto srce i pravilno razumjevanje Vedskih uputa. Duhovna preobrazba je moguća i zapravo je istovremeno jednostavna i uzvišena.
Piše: Željko Čurović
