“Ti koji si samilostan prema janjetu, bit ćeš pastir mog naroda izraelskog. ” Izlazak Raba 2, Midrash
Danas ortodoksni judaizam uglavnom ne poučava da je vegetarijanstvo biblijski princip. Naravno, spisi nas obavještavaju da svaka generacija Jevreja manje razumije Toru od prethodne (Tractate Berakhot, 20A, TalmudBavli). U tome je možda objašnjenje zašto suvremeni judaizam poriče vegetarijanski način života. Naposljetku, prva hrana koja je dana čovjeku u Tori (također poznatoj kao Stari zavjet ili “Pet knjiga Mojsijevih “) nedvojbeno je vegetarijanska.
“Evo, dao sam vam svo bilje što se po svoj zemlji sjemeni, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu” (Postanak, 1:29)
Postanak 3:18 daje dalje uputstvo da se jedu biljke. Pokoravajući se tim uputstvima, pripadnici naroda izraelskog kroz deset su generacija (od Adama do Noe) živjeli skromno i bili vegetarijanci. Ali to slijeđenje Božjeg zakona kratko je trajalo. Do perioda u kojem je živio Noa došlo je do znatne degradacije morala. Otpočelo se sa žrtvovanjem životinja (Postanak 4:4), životinjske su se kože koristile kao odjeća (Postanak 3:21), i ljudi su počeli ubijati jedni druge (Postanak 4:8,23). Tijekom tog perioda “padanja u grijeh”, kako ga opisuje Biblija, Bog je dao ljudima dozvolu za jedenje mesne hrane. Jedenje mesa uzelo je maha. Nakon velike poplave koja je uništila svo bilje, Bog je privremeno dopustio da se jede meso (Postanak 9:4). Ali ubrzo nakon toga pokušao je ponovno uvesti vegetarijansku ishranu. Kad su Izraelićani napustili Egipat, Bog ih je opskrbio mannom, bezmesnom hranom koja ih je tijekom njihova naporna puta trebala održavati u životu. No Izraelićani su zahtjevali meso, i Bog im ga je dao – zajedno sa pogubnom kugom za sve koji su ga jeli (to je opisano u Brojevima 11:18-34, kao i u poglavlju ove knjige koje govori o kršćanstvu). Međutim, jedenje mesa je među Jevrejima postalo duboko ukorijenjeno i rašireno, pa je Bog, prema Bibliji, nakon dva pokušaja da uvede vegetarijanstvo, bio spreman odobriti ga – uz izvjesna ograničenja.
Vlast
Čovjeku je dana “vlast” nad cijelim svijetom (Postanak 1:26), i mnogi se sljedbenici judeo-kršćanske tradicije u pokušaju da racionaliziraju jedenje životinja, na tu vlast pozivaju. Dr. Richard Schwartz je sve takve pokušaje oštroumno pokopao u svojoj knjizi Judaizam i vegetarijanstvo : “Vlast ne znači da imamo pravo pokoravati i iskorištavati. Odmah nakon što je ljudima dao vlast nad životinjama (Postanak 1:26), Bog im je zabranio koristiti ih za hranu (Postanak 1:29).Vlast znači starateljstvo ili upravljanje – biti suradnik Boga u vođenju brige o svijetu i njegovom usavršavanju. Talmud interpretira ‘vlast’ kao privilegiju korištenja životinja samo za rad. Krajnje je neizvjesno shvaćanje o vlasti koja dopušta uzgajanje životinja i postupanje s njima kao sa strojevima konstruiranim isključivo za zadovoljenje naših potreba. Rabin Kook izjavljuje kako ‘vlast’ ni u kojem slučaju ne podrazumijeva vlast bahatog despota koji tvrda srca vlada svojim podanicima u cilju ostvarenja svojih sebičnih ciljeva. On iskazuje nevjericu da takav odvratan oblik potčinjavanja može biti vječna činjenica u svijetu Boga, koji ukazuje nježnu milost svim Svojim tvorevinama.
Rabin Hirsch ističe kako ljudima nije dano pravo ili moć da posjeduju sve što im je podložno. Komentirajući Postanak 1:26, on kaže: ‘Zemlja i njezina stvorenja mogu biti u drugim odnosima o kojima ne znamo ništa, u kojima zadovoljavaju svoje vlastite potrebe.’ Prema tome, iznad ljudske kontrole nad prirodom postoji i Božanska kontrola, putem koje Bog udovoljava Svojim namjerama i ciljevima, i ljudi se tu nemaju pravo miješati. Zato čovjek, prema judaizmu, nema neograničeno pravo koristiti i zloupotrebljavati životinje i druge dijelove prirode.”
To također potvrđuje i srednje vjekovno djelo Sefer Chasidim (“Knjiga pobožnih”), koje izjavljuje: “Budi dobrostiv i samilostan prema svim stvorenjima koja je Svevišnji, blagoslovljen bio, stvorio na ovom svijetu. Nikad ne tuci niti nanosi bol nijednoj životinji, zvijeri, ptici ili kukcu. Ne bacaj se kamenjem na psa, ili mačku, niti ubijaj muhe ili ose.” Shodno tome, Bog je izabrao mnoge jevrejske junake i junakinje zbog njihove samilosti prema životinjama. Na primjer, uMidrashu se kaže kako je Mojsije smatran dostojnim da izvede Jevreje iz Egipta zato što je pokazao samilost prema janjetu. Također se ističe kako je Rebeka bila izabrana za Izakovu ženu zato što je bila dobrostiva prema kamilama.
Ipak, kako se judaizam širio i rastao, tako je rasla i želja za mesom životinja. Shodno tome, postale su popularne praktične interpretacije “čovjekove vlasti” i izmišljena su druga biblijska shvaćanja da bi se prihvatilo jedenje mesa.
Zakoni o ishrani
U nastojanju da se udovolji narastajućim zahtjevima za mesom životinja, ubrzo su doneseni zakoni o ishrani. Rabin Abraham Isac Kook (1865-1935), prvi Vrhovni rabin suvremenog Izraela, izrazio je osjećanja mnogih jevrejskih mislilaca kada je pretpostavio kako je Bog nametnuo ograničenja glede jedenja mesa da bi ubijanje životinja sveo na minimum. Mnogo ranije, veliki jevrejski filozof Moses Maimonides (1135-1204) izjavio je kako je žrtvovanje životinja bilo nadomjestak za žrtvovanje djece, širokorasprostranjenu praksu među drevnim narodima. Ipak, svo meso se trebalo ponuditi u Hramu, koji je uništen u 70. godini n.e. Danas su na snazi složeni zakoni o kosheriranju mesa i njegovom pripravljanju, kako bi ono bilo prihvatljivo za uporabu u jevrejskom domaćinstvu.
Zanimljivo je da se jevrejski zakoni o ishrani odnose samo na životinjsku hranu. Svo voće, povrće, neprerađeno zrnevlje i žitarice, pa čak i mliječni proizvodi sami su po sebi kosher. Samo se meso mora pripremati na poseban način. Nadalje, prema rabinu Samuelu H. Dresneru, u njegovom klasičnom djelu The Jewish Dietary Laws: “Kashrut (zakon o ishrani) prije svega uči da je jedenje mesa u biti neka vrsta kompromisa… U idealnom slučaju, čovjek ne bi smio jesti meso, jer da bi se ono jelo mora doći do oduzimanja života, životinja se mora usmrtiti… Tora (stoga) kaže kako, glede moralnog ponašanja, čovjek ne bi smio jesti meso, osim ako posebno ne žudi za njim, te da ga treba jesti samo povremeno i umjereno. (Chulin 84a)…”
Rabin dalje objašnjava kako je jedenje mesa “božanska dozvola”, krajnja mjera kojom se izlazi na kraj sa ljudskom sebičnošću i glupošću. Bog je sasvim jasan u pogledu značaja poštovanja cjelokupnog života, kaže nam Rabin, navodeći mnoge primjere iz Biblije: “Životinjama je dozvoljeno da se odmaraju na sabat”. (Izlazak 23:12) “Oranje sa zajedno upregnutim bikom i magarcem bilo je zabranjeno, jer nisu jednaki po snazi i slabiji bi ispaštao u nastojanju da održi korak sa snažnijim.” (Ponovljeni zakon 22:10) “Ako čovjek nađe ptičije gnijezdo, ne može uzeti majku pticu i ptiće; prvo mora otjerati majku kako bi joj poštedio osjećanja.” (Ponovljeni zakon 22:6) “Prilikom vršidbe žita, volu se (ili bilo kojoj drugoj životinji) ne smije stavljati brnjica.” (Ponovljeni zakon 25:4) Prema jevrejskoj tradiciji, rabin Dresner zaključuje: “Kad se rodi, životinju najmanje sedam dana ne bi trebalo odvajati od majke.”3 Koristeći ove opomene za milosrđem kao primjere, Dresner ističe kako Biblija uči poštovanju cjelokupnog života. To stanje u kojem osoba osjeća poštovanje prema svim stvorenjima jevrejski su učenjaci opisali kao “rajsko”, jer bilo je prihvaćeno od strane prvih ljudi u rajskom vrtu. Pored toga, postoji jevrejska tradicija koja smatra kako će po dolasku mesije ljudi ponovno dostići to rajsko stanje. Shodno tome, da bi pristupili novom i višem stupnju duhovne uznositosti, mnogi su jevrejski mislioci, pripremajući se za pojavu mesije, već usvojili vegetarijanstvo.
Na primjer, Shlomo Goren, bivši Vrhovni ashkenazi rabin Izraela, iskreni je vegetarijanac. Cijenjen kao jedan od najvećih filozofa egzistencijalista i suvremenih jevrejskih mislilaca, Martin Buber (1878-1965) također je zagovarao bezmesnu ishranu. Isaac Bashevis Singer, dobitnik Nobclove nagrade za književnost u 1978. godini, i Shmuel Yoseph Agnon, još jedan od Jevreja dobitnika Nobelove nagrade, obojica drže kako je doktrina blagosti prema životinjama temelj njihovog vegetarijanstva. Rabin David Rosen, bivši Vrhovni rabin Irske, i Shear Yashuv Cohen, Vrhovni rabin Haife, vatreni su pristalice vegetarijanskog načina života. Pokojni Vrhovni rabin Kook, premda sam nedosljedan, aktivno je govorio u prilog vegetarijanstva. Njegova knjižica na hebrejskom, “Vizija vegetarijanstva i mira”, jedno je od najuvjerljivijih djela o jevrejskom vegetarijanstvu koje tjera na razmišljanje. Lista istaknutih jevrejskih vegetarijanaca – i svjetovnih i crkvenih – nastavlja se, i nikako ne bismo smjeli sumnjati u sasvim fino uklapanje vegetarijanstva u jevrejski način života; njemu se, ustvari, daje prednost. Pa ipak, zakoni o ishrani su tu za one koji žele jesti meso, premda se u jevrejskoj tradiciji nikad ne odobrava bezrezervno jedenje mesa.
U jevrejskom zakonu o ishrani određene su životinje označene kao “čiste”, ili prikladne za ljudsku ishranu, dok su druge označene kao “nečiste”, što znači da ih se ne bi smjelo jesti. Popis čistih i nečistih životinja može se naći u jedanaestom poglavlju Levitskog zakonika i četrnaestom poglavlju Ponovljenog zakona. Tamo stoji da je svo voće i povrće primjeremo ljudskoj ishrani. Također se navodi kako je dozvoljeno jesti samo meso biljojeda – odnosno životinja koje se hrane biljem, a ne mesom. Uz to, te životinje moraju imato papke i biti preživari. Zabranjeno je jesti sve grabežljivce, bili oni životinje ili ptice, budući da nisu prikladna hrana za čovjeka. Uzgred, nečistom se hranom također smatra i leš bilo koje čiste životinje ako ona nije ubijena slijeđenjem obreda. Po jednom od najneobičnijih zakona, ako netko samo dodirne takav leš, postaje “nečist” sve do večeri.
Gledano povijesno, Jevreji, sljedbenici određenih propisa, odbijali su, na ime religioznog principa, tragati za objektivnim razlozima zašto se neke životinje mogu jesti, a neke ne. To je također stav i mnogih suvremenih ortodoksnih Jevreja. Za njih, jevrejski su način života uspostavili preci – i to je sve što osoba treba znati. Ne treba se raspitivati o detaljima. Drugi – Jevreji obrazovani u filozofiji, učenjaci komparativne religije (posebice oni iz Grčko-rimskog doba i Srednjeg vijeka) – osjećali su potrebu za usklađivanjem svoje vjere sa diktatima razuma. Kao što nas Psalmi (47:7) obavještavaju: “Molitve svoje s razumijevanjem pjevajte”. Potražimo onda pravilno razumijevanje. U trećem stoljeću prije naše ere nalazimo jevrejskog učenjaka Aristeja gdje kritički ispituje zakone o ishrani koji su, kako kaže, bili dani Jevrejima ne bi li u njima stvorili duh pravde i probudili pobožne misli. Da bi dokazao svoju tvrdnju, on ističe činjenicu kako je prema kashrutu (jevrejskom zakonu o ishrani) zabranjeno jesti ptice grabljivice, tako da se svaki Jevrej može sjetiti prvog principa društvene pravde: ne ubijaj druge da bi ih jeo. Oko dva stoljeća kasnije, Filo Aleksandrijski, inače filozof platonist, a uz to i rabin, pokušao je interpretirati biblijski zakon metodom alegorije, pripisujući ljudski porok svakom stvorenju ožigosanom u Bibliji kao “nečisto”, čitajući u svakoj zabrani pobožnu opomenu ljudima da se obuzdaju i ovladaju svojim “nečistim” strastima i navikama.
Rav Yoseph Albo (oko 1500-te g. n. e. ), veliki jevrejski mistik, u svom djelu SeferHa ‘Ikkarim smjelo tvrdi kako se Bog rukovodio pukom ljudskom slabošću kad je čovjeku dozvolio jesti meso. Albo se poziva na priču o Kainu i Abelu i obrazlaže daje Kain, kad je vidio Abela kako ubija životinju za žrtvu (i za to dobija nagradu), zaključio daje ubijanje dozvoljeno. Kajin je, kaže Albo, “praktično protumačio” cijelu stvar. Albo nas upozorava da ne učinimo isto.
Prema rabinu Jamesu M. Lebeau, supredsjedniku Ujedinjene sinagoge američkog centralnog odbora za mlade: “I Maimonides i Nahmanides (1194-1270 g. n. e.) veličali su vegetarijanstvo, ali ipak su zaključili kako ljudska bića mogu jesti meso sve dok primjenjuju humane postupke za ubijanje.” Autor Richard Schwartz od Jevreja zahtjeva da gledaju iznad pukog “humanog” oblika ubijanja. On kaže: “Sigurno je da shechitah (jevrejska tehnika klanja životinja) osigurava najhumaniju smrt. Ali mogu li savjesni Jevreji uzeti u obzir samo zadnje sekunde života neke životinje i ignorirati mjesece, a možda i godine, užasno okrutnih uvjeta? Može li religija koja nalaže da vol i magarac ne smiju biti zajedno upregnuti (Pon. zak. 22.10), da vol ne smije nositi brnjicu kad u polju vrši žito (Pon. zak. 15:4), i da životinje trebaju slobodno pasti po livadama i uživati u ljepotama kreacije na sabat (Rashi, komentar Izlaska 23:12), ignorirati široko rasprostranjeno narušavanje tsa-ar ba-ale chayima, naredbe o izbjegavanju nanošenja bolji živim stvorenjima?”
Schwartz je dao vrlo dobru poantu, osobito u svijetlu današnjih tehnika tvorničke poljoprivrede, koje dugo muče životinje prije njihove smrti. Ali čak i uz navodno humane tehnike kosher klanja, životinje su ipak prisiljene patiti. Englesko kraljevsko društvo za spriječavanje okrutnosti prema životinjama (RSPCA) kaže sljedeće:
“… u jevrejskim i muslimanskim zajednicama nema zakona koji propisuje omamljivanje životinja prije klanja…. Budući da ni Jevreji ni muslimani ne jedu svinjetinu, religiozno je klanje ograničeno na goveda, ovce, koze i perad. U slučaju govečeta… životinja se stavlja u sapinjući uređaj nazvan ‘Weinbergov obor’. To je metalni sanduk, u kojem se drže krava ili june, i koji se polako okreće sve dok se životinja ne nađe glavom nadolje. Vrat joj se pri tome izduži, omogućujući tako mesaru da joj prereže grlo. Ovce i koze se okreću na leđa i stavljaju u metalnu kolijevku prije nego li im se prereže grlo. Perad se drži glavom nadolje, često samo rukom, prije nego li bude zaklana.”
Sa isto toliko samilosti koliko i preciznosti, RSPCA zaključuje: “Veoma često dolazi do izvjesnog kašnjenja, od sedamnaest sekundi do šest minuta, od trenutka kad je životinji prerezano grlo, pa do trenutka kad ona stvarno gubi svijest. Očito, za životinju ophrvanu bolom i užasom, radi se o zaista dugom periodu. Tako duga agonija, od momenta presijecanja grla pa do momenta gubitka svijesti, može se pripisati ili neprekinutoj opskrbi mozga s krvlju kroz nepresječenu kičmenu arteriju, i/ili propustu da se presjeku obje vratne arterije koje dovode krv u glavu. Prema tome, iako grlo može biti prerezano, životinja nipošto nije oslobođena boli i u nekim je slučajevima poprilično svjesna onoga što joj se događa.”
Nema takve stvari kao što je “humano” klanje. A da bi čovjek životinje jeo, mora ih zaklati.
Međutim, rabin Shneur Zalman iz Liadya (1748-1812), mistik koji je osnovao lubavich sektu, imao je svoj vlastiti pogled na jedenje mesa, pokušavajući ga, na žalost, uzdići do božanskog principa. Poučavao je kako cijeli svijet postoji radi uzvišenije slave Boga. Ako pobožna osoba, govorio je rabin, jede meso ili pije vino da bi dobila snagu kojom će služiti Boga – onda meso kojeg jede ide pravo Svevišnjem kao žrtva. Drugim riječima, ako na primjer krava živi i umre prirodnom smrću, onda je bila samo krava. Ali ako se zakolje, i potom je pojede “religiozna osoba”, onda krava postaje nešto više od krave. Dajući svoj život da bi takvoj osobi postala hrana, krava biva uzdignuta do razine božanskog služenja. Iz te perspektive, ubijanje i jedenje životinja nije za njih štetno, već ih, naprotiv, uzdiže do neke vrste naprednijeg životnog oblika, žrtvenog bića. Premda u tome ima logike, svaki pojedini Jevrej treba odlučiti želi li Bog žrtvu u vidu životinje, ili žrtvu koja ne uključuje ubijanje.
Možda nam u donošenju odluke može pomoće Biblija: “Imat ću milosti, a ne žrtve.” (Hoshea 6:6) Ili dalje: “Dok molitve množite, Ja vas ne čujem:jer ruke su vam u krvi ogrezle.” (Izaija 1:15)
Kosher meso
Četvrta zapovijed, po kojoj je sedmi dan u tjednu (sabat) za Jevreje dan odmora, obuhvaća također i životinje. Babilonski je Talmud čak uspostavio pravilo koje ne dopušta čovjeku sjesti objedovati ukoliko prvo nije nahranio svoje životinje – jer one si ne mogu same pomoći. Dalje, Talmud izjavljuje kako u cilju spašavanja života neke životinje, ili čak ublažavanja njene boli, čovjek može prekršiti bilo koju naredbu glede slijeđenja sabata (a treba napomenuti kako Jevreji sabat smatraju svojim najsvetijim danom). Ustvari, jevrejska tradicija otkriva kako su obimna ograničenja koja nalažu obredno klanje životinja, tj. shechitah i kosher zakoni, prvobitno bila motivirana čisto humanim razlozima: životinji nanijeti što je moguće manje boli. Vegetarijanstvo je stoga logičan nastavak jevrejskog zakona o ishrani, koji bi životinje trebao poštedjeti boli. Očito je kako ćemo (životinjama) nanijeti najmanje boli ako potpuno napustimo jedenje mesa. Međutim, za one koji nisu htjeli odustati od jedenja mesa, bili su donijeti zakoni o kosheriranju. Središnji dio tih zakona čini proces kojim se iz životinja izvlači krv. To je iz razloga što se po biblijskoj zapovijedi moramo uzdržati od konzumiranja krvi životinja i ptica. Ta se zapovijed u Starom zavjetu ponavlja nekoliko puta (npr. U Postanku 9:4; Lev. zak. 17:14; i Ponovljenom zakonu 12:16). Talmudska literatura ide toliko daleko da kaže kako se duša ili životna sila nalazi u krvi. To shvaćanje također nalazimo i u ranom hinduizmu, koji tvrdi da kako srce pumpa krv kroz čitavo tijelo, tako isto pumpa i simptome životne sile – svjesnost. Krv se stoga smatra svetom.
Da bi se krv što efikasnije odstranila iz mesa,rani su rabinski autoriteti iznašli načine kojima se ono prvo namače u vodi, u cilju otvaranja pora, a potom soli kako bi se izvukla krv. Kad se to uradi pod nadzorom rabina, i kad je životinja prethodno bila zaklana u skladu sa shechitahom, ili “humanim” postupkom, onda će Jevrej, koji se pridržava propisa, jesti meso sa čvrstim uvjerenjem kako je ono sada “kosher“, ili prihvatljivo Bogu. Međutim, proces je nepotpun, jer dugotrajni i strogi sustav kosheriranja zapravo nikad ne postiže svoj cilj: nikada se ne izvuče sva krv.
Zato bi bilo više u skladu sa jevrejskom tradicijom držati se vegetarijanske ishrane, jer vegetarijanci uopće ne konzumiraju krv. Vegetarijanstvo je također prodrlo i u suvremene jevrejske tekstove, kao što je to slučaj u ovom odlomku iz Hagade za oslobođeno janje: “… za vegetarijanstvo se može reći kako je bliže (prekinutoj) tradiciji nego nekom povijesnom trendu.” Hagada zaključuje: “… U Bibliji nema zapovijedi o jedenju mesa, niti ima ikakvog blagoslova za jedenje životinjskog mesa.” Encyclopedia Judaica dodaje:”… za djecu Izraela meso nikad nije bilo osnovna hrana. Ona je uvijek bila ograničena na poljoprivredne proizvode, u Bibliji neprestano označavane sa ‘žito, vino i ulje’ (Pon. zak. 11:14), ili na sedam poljoprivrednih proizvoda navedenih u Ponovljenom zakonu 8:8.”” Premda se meso nije smatralo osnovnom hranom, postupno je postalo omiljeno među religioznim Jevrejima koji su ga mogli sebi priuštiti. Kashrut, zakon o kosheriranju, jedenju mesa je dao božansku osnovu. Pojednostavljeni proces kosheriranja izglada ovako:
- Prije nego što se meso osoli, mora biti temeljito oprano vodom. Potom mora biti pola sata potpuno uronjeno u vodu. Ako je, međutim, voda jako hladna, trebaju staviti na toplo mjesto prije nego što se meso u njoj počne natapati, jer u hladnoj vodi otvrdne, pa krv ne može lako izaći.
- Nakon što se meso temeljito opere, opet se kraće vrijeme mora natapati u vodi. Kad ona više nije crvena od krvi meso se treba osoliti.
- Smrznuto se meso prije natapanja mora otopiti, ali ga se ne smije staviti blizu vruće peći ili u toplu vodu, jer krv će se ponovno zgusnuti.
- Posuda koja se koristi za natapanje mesa ne može se upotrebljavati za pripremanje nikakve druge hrane.
- Nakon što se meso natopilo, izvjesna se količina vode mora ocijediti, tako da se sol odmah ne rastopi i postane neučinkovita u izvlačenju krvi. Mora se paziti da se meso potpuno ne osuši, jer sol se na sasušenom mesu neće moći zadržati, a shodno tome ni izvući krv.
- Svaki kvadratni centimetar mesa treba biti prekriven solju.
- Sol treba biti krupnija od brašna, tako da se ne rastvori prebrzo, ali ne previše krupna, jer onda se neće zadržati na mesu.
- Osoljeno se meso mora staviti tamo gdje krv može lako isteći.
- Meso treba ostati osoljeno jedan sat.
- Nakon što je meso odstajalo u soli koliko je propisano, sol se treba dobro otresti, a meso ponovno tri puta oprati.
- Jaja peradi, bez obzira u kojoj fazi razvoja bila, moraju biti natopljena, osoljena i oprana, baš kao da se radi o mesu.
- Ne može se koristiti meso koje je, nakon obrednog klanja, stajalo nenatopljeno i neosoljeno više od tri puna dana.
- Mojsijev zakon, kakvog ga nalazimo u Postanku 32:33, zabranjuje upotrebu čak i “čistih” životinja, osim ako zabranjeni dijelovi i krvni sudovi nisu pravilno odstranjeni. Mesari uglavnom znaju očistiti samo prednji dio kosher životinja, pa se ortodoksni Jevreji većinom uzdržavaju od upotrebe mesa sa zadnjih dijelova.
- Meso i mliječni proizvodi ne mogu se jesti ili kuhati zajedno. Običaj je da se označe sve posude koje se koriste za mliječnu hranu, kako se ne bi zamijenile sa posudama za meso. Osim toga, nakon što se objedovalo meso ili hrana pripremljena sa mesom, osoba treba čekati šest sati prije nego li posegne za mliječnom hranom.
Premda se krv može izvući iz arterija, kao u gore pomenutom procesu, Nemoguće ju je izvući iz kapilara. Ova činjenica bi stoga mogla ići u prilog krajnje zabrane konzumiranja mesa. Ipak, čak i ako uzmemo u obzir da bi proces kosheriranja trebao biti ispravan, za Jevreje je on očito veliki teret, kojeg oni možda nose u nadi kako će na kraju potpuno odbaciti mesnu hranu. Ako je jedenje mesa tako kompliciran, dug i mučan proces, zašto ga onda u potpunosti ne odbaciti?
Da rezimiramo. Krv je u Starom zavjetu strogo zabranjena. Da bi se ova ograničenja zaobišla i jedenju mesa dala božanska osnova, u biblijskoj su i rabinskoj tradiciji doneseni zakoni o kosheriranju. Ipak, cijeli proces kosheriranja ne ispunjava svoju svrhu; premda se krv, kao tečnost, u izvjesnoj mjeri može izvući, ona u mesu ipak ostaje u svom zgusnutom stanju. Stoga, premda su neke osobe privučene jedenjem mesa, morske hrane, jaja i drugih stvari stvorenih iz sjemena i krvi i konzumiranih u obliku mrtvih tijela, Bog u spisima pokušava obeshrabriti takvu ishranu. Biblijski nam tekstovi savjetuju da koristimo slobodnu volju kako bismo razvili svoju duhovnost iskazujući samilost prema cijeloj Božjoj kreaciji i brinući o njoj.
Primjer takve samilosti može se vidjeti prilikom Jom Kipura, dana pokajanja, kada svi Jevrcji, koji se drže propisa, vrše strogosti jezika (kroz post) i nastoje zadobiti Božju samilost kroz upućivanje molitvi i duboku kontemplaciju. Na taj dan nije dozvoljeno ući u sinagogu sa kožnom obućom. Ističe se kako je to zato što bi bilo licemjerno moliti Boga za milost i sažaljenje istovremeno ih ne ukazujući svojim bližnjima. Još jedan primjer duhovne samilosti u jevrejskoj tradiciji pruža nam priča o Danijelu. Biblija bilježi kako su on i njegova tri druga bili zarobljenici babilonskog kralja Nabukodonosora. Preko svog sluge, kralj je Danijelu poslao bogatu hranu, uključujući meso i vino. Međutim, Danijel je slugi rekao kako on i njegovi prijatelji neće jesti meso niti piti vino. “Ali kralj samo želi da budete jaki i zdravi”, uzvratio je sluga. Danijel je na to odgovorio: “Onda meni i mojim drugovima donesi povrća i vode. Probaj nas tako hraniti deset dana, a onda se sam uvjeri kako smo jači i mudriji od ostalih koji jedu kraljevu hranu.”
“Uredu”, rekao je kraljev sluga. “Probat ću vas tako hraniti deset dana – ali ako ne budete jači i mudriji, kralj mi može oduzeti život.”
Nakon što su četiri čovjeka tijekom deset dana jeli povrće i pili vodu, kraljev ih je sluga osmotrio i rekao: “Zaista izgledate zdraviji i jači. Da čovjek ne povjeruje.Od sada pa nadalje, davat ću vam samo povrće i vodu.” (Danijel 1:3-21) To je onaj isti Danijel koji je, nakon što je bio bačen u lavlju jazbinu, izašao nepovrijeđen. Možda zato što je životinja kod ovog sveca-vegetarijanca osjetila krajnju samilost i odsustvo zle volje.
Danas mnogo veći broj Jevreja ima udjela u Danijelovom vegetarijanstvu nego što je to slučaj sa njihovim susjedima. Sjevernoameričko jevrejsko vegetarijansko društvo iznosi prijedlog o bezmesnom idealu, a to isto čini i Međunarodno jevrejsko vegetarijansko društvo, osnovano u Londonu. Oba društva dobijaju sve više i više pristaša, doduše u skromnom ali postojanom broju. U Izraelu su u zadnjih dvadeset pet godina tri vrhovna rabina bili vegetarijanci, a to je slučaj i sa preko četiri posto stanovništva – sa tendencijom stalnog rasta. Ustvari, u Izraelu je najgušća koncentracija religioznih vegetarijanaca na svijetu; naravno, izuzumajući Indiju.
Treba napomenuti kako su istočni Indijci zapadnu kulturu tradicionalno opisivali sanskritskim terminom mleccha, ukazujući na sklonost zapadnjaka ka jedenju mesa i posjedovanju drugih manje vrijednih odlika. Zanimljivo je kako hebrejska riječ m ‘leceha, koja se gotovo isto izgovara, opisuje cjelokupni fenomen kosheriranja. Veza između ove dvije riječi kod ranih Hebreja sigurno ne bi izazvala iznenađenje, jer njihovu su vlastitu riječ za “meso” (basar) talmudisti objasnili kao složenicu sastavljenu od riječi bet (“sramota”), sin (“korupcija”) i resh (“crvi”). Ta je riješ stoga trebala podsjećati na dobro poznati navod iz Talmuda (A both, perek 2, mishna 7): “Što više mesa, to više crva” – u smislu, kako bi se trebali uzdržavati od proždrljivosti. Još jedna od zapovijedi protiv proždrljivosti dolazi od hebrejskog mudraca Rambana, koji, komentirajući biblijsku zapovijed o tome da se “postane svetim” (Lev. zak. 19:2), upozorava Jevreje: “Budite sveti uzdržavajući se od onih stvari koje su vam dozvoljene… Jer oni koji stalno piju vino i jedu meso smatraju se ‘nitkovima uz dopuštenje Tore’.”
Doista, judaizam svojim sljedbenicima savjetuje da ne budu proždrljivi, već skromni i plemeniti, uspostavljajući tako novo doba pobožnih ljudi koji se pokoravaju Mojsijevim i Abrahamovim zakonima i zavjetima. Jevreji si svojim ispravnim ponašanjem moraju osigurati mjesto u nadolazećem svijetu. A ovaj sadašnji moraju učiniti onoliko duhovnim koliko je to moguće, pripremajući se za dolazak mesije. Vrijeme mesije, kako to tradicija smatra, bit će vrijeme kad vladat će mir, samilost i milosrđe: “Jer, gle, stvorit ću nova nebesa i novu zemlju, i što je prije bilo neće se spominjati – i zasadit će vinograde i jesti plodove njihove – vuk i janje zajedno će pasti, i lav će slamu jesti kao vol. Na svetoj gori mojoj neće uditi ni potirati.” (Izaija 65:17, 25)
Budući da je jevrejska tradicija isuviše otišla od takve vizionarske samilosti, netko može pomisliti kako se ovo proročanstvo neće ispuniti. Jedno je sigurno. Bit će teško izvršiti promjenu. Pored navike i tradicije, običaju su stoljećima nalagali da ona jevrejska obitelj, koja je to u stanju, mora za sabat osigurati skupo meso i ribu, kao delikatesu.
Međutim, pomnim izučavanjem hebrejskih spisa otkriva se kako osoba na sabat ne bi smjela jesti meso. Ustvari, ako je to nekome odvratno, kažu spisi, onda mora doista izbjegavati meso na sabat, Uz to, u Talmudu (Pesahim 109a) stoji: “Rabin Yehuda, koji je rekao kako nema pobožnosti na sabat ukoliko osoba ne jede meso, priznaje da je to važilo samo u periodu kad je u Jeruzalemu postojao Hram za žrtvovanja.” Dalje u Talmudu (Tracte Bava Batra 608), rabin Yishmael kaže: “Bilo bi pravo da smo od dana kad je taj Hram uništen donijeli zakon kojim se zabranjuje jedenje mesa. Ali rabini su propisali mudro i logično pravilo po kojem autoriteti ne smiju nametati nikakvu odluku ako je većina članova zajednice ne može slijediti. U suprotnom, zakon i oni koji ga primjenjuju dolaze na zao glas.” Prema tome, zakone u pogledu jedenja mesa donijeli su rani rabini, kako bi izbjegli osipanje sljedbenika. Bila je to posebna, hitna mjera kojom se želio osigurati opstanak jevrejske tradicije.
Steven Rosen
Iz knjige “Hrana za duh – Vegetarijanstvo u religijama svijeta”
