Vjeruj ljudima i oni će biti iskreni prema tebi

Widget not in any sidebars

Iako sam odavno dobila priliku da upoznam brojne nijanse ljudskog postojanja i dalje svaki put nemoćno zastanem pred jednom te istom: njihovom željom da stojim ispred njih i lažem im u lice.

U današnjem svijetu, ljudi su toliko naviknuti na neiskrenost da ih iskrenost zbunjuje, ne žele ju čuti. Vide je kao nešto neobično, nešto što treba podhitno odstraniti jer unosi nemir, nema ustaljen obrazac ponašanja.

Nisu li oduvijek viđeni kao smetnja oni pojedici koji strše, koji nisu dio mase, koji koristeći svoju individualnost imaju ponašanje koje ne možemo predvidjeti jer nisu dio uhodanog kolektiva? Pa nas plaše, pa ih ignoriramo, zaobilazimo, napadamo, što god, samo da otklonimo u sebi onaj osjećaj nemira koji nam stvaraju nepoznata polja? Isto je i sa iskrenošću.

Postoji jedna nezgodna stvar kod iskrenosti. Nepredvidljiva je, nesavršena, ponekad zbunjujuća i neshvatljiva. Baš poput nas ljudi. Zahvaljujući emocijama nismo roboti koji uvijek sve rade savršeno, čine i govore prave stvari u pravom trenutku. Nestalni smo, promjenjivi, takva nam je priroda, takva je i naša istina. Nema tok koji mirno i neprekidno teče, tren je uzburkana, tren zamućena, tren mirna, tiha i postojana.

Neiskrenost je s druge stane predvidljiva, jasna, savršeno odgovara svakoj prilici u kojoj se nađe, uklapa se. Da se oblikovati, prilagoditi, tiho ušuljati kroz odaje ega i pobrati sve aplauze svijeta. Zato je mnogima tako draga i za čuti i za dati drugome.

Laži mi, lakše je tako, neću morati baš ništa osim kimnuti glavom. Nećeš dotaći moje emocije, niti ću ja tvoje, nećemo se potaknuti na razmišljanje, na promjene, na drugačije poglede. Samo ćemo se složiti poput šalice i njenog tanjurića na stolu, postojati ćemo u tišini, prepuštajući borbe nekom drugom, nekom hrabrijem.

Osim toga, kad u ovom ludom svijetu date svoje srce na dlanu, otvoreno, iskreno, poštujući svoju autentičnost, poštujući tuđe pravo na istinu, često ostanete slomljeni skupa sa tim svojim srcem na rukama jer ste netko na koga svijet nije navikao. Pa onda skupljate krhotine, vraćate ih natrag na mjesto i patite u tišini. Na kraju se zainatite, zatvorite, svoje pravo lice rijetko kome pokazujete. Čemu kad je jedino na što vaša iskrenost naiđe zid nakićen predrasudama, osuđivanjem, ponekad čak i ružnim riječima?

Istina, povrijeđeno srce ima naviku tako reagirati, no….netko od nas bi morao prekinuti taj začarani krug. Netko mora reći sad je dosta, ono sam što jesam, a ti lijepo odi k vragu ako ti ne pašem…

Čemu život ako je sve ono što govorimo i radimo ono što odgovara drugima, ono što drugi žele i smatraju ispravnim? Ta potreba za pripadanjem u stanju je natjerati nas na svašta, no opet ni mora ljudi oko tebe neće ispuniti onu prazninu iznutra, ako ono što im daješ za pravo ne prati linije tvoga bića.

S druge strane, ni previše iskrenosti nije dobro. Ako je tek tako rasipamo, sebično očekujući od drugih da je prihvate kakva god da je bez obzira na posljedice, netko smo tko ne želi preuzeti odgovornost, tko misli samo na sebe. Biti iskren ne znači biti surov, sve se može reći ili učiniti na više načina. Takt i mudrost veliki su prijatelji iskrenosti.

Što je onda to toliko nam potrebno da prevladamo tu ljudsku težnju neiskrenosti, da ne postanemo dio nje i da prihvatimo da čak ni oni koji nam svoji iskrenost poklanjaju bez rezerve ne mogu uvijek postupati onako kako mi pretpostavljamo da bi trebali?

Povjerenje.

Widget not in any sidebars

Svijet bi bio ljepše mjesto kad bi samo malo više vjerovali jedni drugima i naravno samima sebi i svojoj prosudbi. Ne slijepo, a opet ne ni sa rezervom. Dovoljno je samo imati otvoren um lišen očekivanja.

No s povjerenjem je isto kao i sa svime drugim u životu; treba znati mjeru.

Kome god pokloniš svoje povjerenje budi spremna da će od trenutka kad sklizne iz tvojih ruku promijeniti milijun boja, nijansi koje se na promjenjivom vjetru ljubavi neprestano poigravaju sa tobom. Odjednom sumnjaš, iako si se do jučer klela u ispravnost svog osjećaja. Odjednom strepiš iako se samo časak prije tvojom dušom razlijevao mir.

Ljudi nisu jednostavna bića. Baš sve što prevale preko svog srca i duše ima mogućnost ili da se zadrži tamo vječno ili da kad tad bude pregaženo ovisno o mijenama samog života. To ih ne čini lažljivcima. To ih ne pretvara u neiskrene marionete koje povlače svoje konce po potrebi, onako kako situacija u kojoj se nalaze nalaže. To ih jednostavno pretvara u ljude. Nestalna, promjenjiva bića kakva u svojoj suštini jesu.

Nekim ljudima povjerenje sam nudila na dlanu, pružajući ruke očajnički prema njima. Tražeći zauzvrat nemoguće. Da slijepo slijede moje nerazumno postavljene ideale. Žaleći se potom kad ih ne bi dosegli, shrvana razočaranjem.

Nekim ljudima povjerenje bi dala onako na pola. Vagajući konstantno nihovu ljestvicu vrijednosti. Propuštajući pritom zbog silnog razmišljanja učiniti išta da nas pomaknem s mrtve točke.

Neke bi pak moje povjerenje potpuno zaobišlo. Iz raznih razloga ne bi im ga poklonila, čvrsto i nemilosrdno držeći se te odluke, ne dopuštajući ni sebi ni njima stvaranje prilika za promjenu stavova.

A istina? Baš uvijek je nađeš negdje u sredini…

Vjeruj ljudima i oni će biti iskreni prema tebi. Postupaj prema njima kao da su velikani i oni će pokazati svoju veličinu.

Ralph Waldo Emerson

Ostajte mi dobro,
Brankica

brankicastanić.com

Kontaktiraj ATMA savjetnike – Povjerenje i diskrecija