U svrhu pravilnog reagiranja na krizne situacije potrebno je vježbati moć promatranja, uočavanja i pravilnog zaključivanja. O tome ovisi kako ćemo reagirati na druge ljude i situacije. Pravilan stav rezultira pravilnom reakcijom, a pravilna reakcija donosi željene rezultate.
Ukoliko ne dobivamo željene rezultate, nešto nije u redu s našim stavom i reakcijama.
Nepravilan stav može se transformirati svakodnevnim vježbanjem promatranja sebe i svoje okoline. Svakodnevni život donosi dovoljno različitih situacija koje nam omogućuju vježbanje i razvijanje moći promatranja.
Sužena svijest
Većina ljudi pati od sužene svijesti. Nismo svjesni toliko puno stvari i donosimo odluke na temelju djelomičnog znanja ili neznanja. Odabrat ćemo posao, partnera ili neki cilj ne poznavajući čitav niz informacija koje bi nam možda promijenile zaključke i odluke, a time i smjer našeg života.
Ali kako nismo Bog, ne možemo biti svjesni svega, pa su stoga naše samostalne odluke osuđene na nesavršenstvo. Kako bismo postali što savršeniji, potrebno je proširiti svoju svijest, postati svjesniji svega što se događa oko nas.
Svjesnost je osnovni simptom duše. Ona sadrži u sebi moć kreiranja, poput one koju ima Bog. Svjesnost je lako dokazati: svi smo mi svjesni svoje svjesnosti i možemo prepoznati taj isti simptom kod ostalih živih bića. Osnovni je simptom svjesnosti moć budnog promatranja u ulozi promatrača.
Ako nismo u toj ulozi, ne smatramo se potpuno svjesnima. Biti svjestan znači promatrati bez prestanka, stalno biti svjestan svoje funkcije promatrača i nikada to ne zaboraviti.
To je dovoljno posla za čitav život i većina ljudi uplašit će se toga kao nekog stanja intenzivnog ludila ili odsječenosti. Međutim, kad pravilno igramo ulogu promatrača, postajemo pravilno povezani i s ovim svijetom.
Trenutno se žalimo na razne nedostatke u svom svjetovnom životu. I što se više trudimo, manje uspijevamo. To je znak nepovezanosti, kako s duhovnom, tako i s materijalnom energijom.
Zapravo, pravilnije bi bilo reći “nepravilno povezani”, ili “nepotpuno povezani”, jer potpuna odvojenost nije moguća. Sve se nalazi u Bogu, tako se i naša prividno odvojena svijest nalazi unutar Boga i Njegove sveukupnosti. Njegova kreativna moć prožima i nas, duhovne duše.
Pogledajte kako se samo materijalna energija formira i transformira, bez prestanka, svuda oko nas. To je zato što je materijalna energija jedna od božanskih energija i posjeduje u sebi božanske moći. Isto tako, i duhovne duše posjeduju u sebi božansku moć kreativnosti, koja izvire iz same Božanske Osobe.
Ta je moć u nama, mi ne postojimo bez nje, ona je sastavni dio našeg postojanja, nešto što ne možemo izbjeći. Mi je koristimo u svakom trenutku, bez obzira jesmo li je svjesni ili ne.
Budući da izvire iz Boga, naša kreativna moć podržana je i kad je nismo svjesni. Naša moć nikada ne slabi niti nestaje. Oduvijek je tu u nama i zauvijek će u nama ostati.
Naša je zadaća osvijestiti i ovladati svojim kreativnim moćima i pravilno ih usmjeriti vlastitom slobodnom voljom. Mi uistinu možemo ovladati svojim moćima božanske kreativnosti ukoliko prihvatimo taj uvjet, a to je stvaranje u ulozi promatrača.
Manifestacija u ulozi promatrača
Ali kako promatrač može stvarati kad je to posao Stvoritelja? Promatrač samo promatra. Zar to nije miješanje uloga?
I to je točno. Promatrač uvijek posredno stvara, preko Boga, koji je stvarni Stvoritelj, izvor sve kreativnosti i kreacije. Mi ne možemo biti takav stvoritelj jer sami sebe nismo stvorili, a kao takvi (stvoreni), ne možemo biti izvor ničega što već nije stvoreno. Samo izvorni Stvoritelj, koji nema Svoga stvoritelja, može istinski stvarati.
Da nas ne zbuni ova filozofija, smisao je u tome da duša prihvati svoju poziciju promatrača i odustane od pozicije kontrolora, stvoritelja ili uživatelja. Naša je izvorna pozicija biti svjedok ili promatrač božanske kreativnosti.
Stavljajući sebe u tu poziciju, “dopuštamo” Bogu da nam On ispuni želje, da nam On donese budućnost u sadašnjost i da On odluči koji je najbolji put do naše istinske, vječne sreće. Više se ne trudimo sami doći do rezultata i ispunjenja jer su naši napori nesavršeni i osuđeni na frustraciju. Mi sami nismo potpuni jer trebamo svoj izvor, a to je Bog.
Spojimo se na izvor tako da mislimo na Njega dok igramo ulogu promatrača. Sjetimo se u svakom trenutku kako je On s nama osobno i promatra naše želje. On promatra naše polje fokusa; kuda idu naše misli, emocije, koliko se dugo zadržavamo na njima. Na osnovi toga donosi u naš fizički život one ljude i situacije koje odgovaraju kvaliteti našeg fokusa.
Međutim, kad preuzmemo ulogu promatrača koji aktivno (svjesno) promatra, prva stvar koja se treba dogoditi jest prestanak prosuđivanja dobrog i lošeg. Te kategorije gube svoje značenje, jer u promatranju nema takvih odluka (je li meni ova osoba ili situacija privlačna ili neprivlačna?).
Na primjer, možemo osjećati bolove u tijelu i kao promatrač primijetiti to na sljedeći način:
“U mom tijelu događa se stanje bolova.
To je reakcija na moje prošle misli i emocije. Sada ih osjećam i u svome tijelu. Ovo će trajati neko vrijeme. Vjerujem kako će mi Bog dopustiti da osjetim djelovanje mojih prošlih razmišljanja onoliko koliko je meni potrebno shvatiti želim li takve posljedice u budućnosti ili ne. Hvala Ti. Oprosti mi. Ja Te volim (prihvaćam).”
Dakle, stavili smo se u ulogu promatrača i ne žalimo se, odnosno ne prosuđujemo negativno situaciju u kojoj se nalazimo, jer shvaćamo da nam Bog, ako je savršen, daje iskustva koja su nam potrebna, bez obzira vidimo li trenutno i mi tu potrebu ili ne.
Baš poput djece koja ne vide trenutnu dobrobit od pranja zubi nekoliko puta dnevno, tako se i mi uglavnom žalimo na “neugodne” situacije u materijalnom životu jer ne shvaćamo Božje namjere iza njih. Strahujemo od Božjeg kažnjavanja i pogrešno doživljavamo Njegove namjere.
Na primjer, vjerujemo kako nas je Ministarstvo prometa kaznilo jer: “Kad smo prošli kroz crveno svjetlo, neki se automobil sudario s našim.” Bilo bi besmisleno optužiti one koji su donijeli pravilo, već je ispravno preuzeti odgovornost za posljedice ne slijeđenja donesenih pravila.
Ovaj primjer nije u potpunosti adekvatan, jer su pravila koja donose ljudi često nesavršena i nepravedna u određenoj mjeri, dok su Božja pravila i zakoni apsolutno savršeni i pravedni za svako živo biće koje se nalazi pod kontrolom tih zakona i pravila. U materijalnom svijetu, svatko se nalazi pod kontrolom zakona materijalne prirode čiji je izvor također Bog.
Ti se zakoni ne mogu mijenjati jer su apsolutni. Kad bi se mogli mijenjati, onda Bog ne bi bio apsolutan, već relativan, a time bi prestao biti Bog. Njegovi su zakoni nepromjenjivi, kao i On sam, vječnog su karaktera i savršeni, sveprožimajući i namijenjeni konačnoj dobrobiti svakog živog bića.
Poznavanje Božjih zakona
Kao što su prometni znakovi namijenjeni konačnoj dobrobiti svih sudionika u prometu, pod uvjetom strogog pridržavanja, Božji zakoni u materijalnom svijetu namijenjeni su dostizanju savršenstva za svakog tko ih svjesno koristi u tu svrhu.
A da bismo mogli svjesno koristiti Božje zakone, moramo ih poznavati. Najbolje ih možemo upoznati i naučiti praktičnom primjenom. Oni su opisani u Vedama, ali i drugim svetim spisima. Na primjer, Isus Krist predstavio je niz zakona koji su u potpunosti u skladu s vedskim. Pridržavajući se tih zakona, osoba može dostići savršenstvo.
Međutim, ako pravilno ne shvaćamo te zakone, a posebno njihovu svrhu, nećemo ih moći pravilno primijeniti. A kako smo svi duhovno lijeni u ovo doba, rijetko se tko usudi odvojiti desetak godina istražujući i eksperimentirajući s ezoteričnim vedskim principima. S druge strane, spremni smo provesti 30 godina na zatupljujućim radnim mjestima kako bismo ostvarili nedovoljnu mirovinu ispunjenu gorčinom poraza i prijevare.
Znači, ideja je biti pravi suvozač, pustiti da Bog “vrti” ovaj svijet pred nama i donosi u naš život osobe i situacije za koje On misli da su nam potrebne u tom trenutku. Ponekad će negativne situacije biti potrebne kako bismo shvatili gdje griješimo (promijeniti svoja vjerovanja, razmišljanja i djelovanja), a ponekad kako bi nam se potvrdilo da smo na pravom putu.
Prava inteligencija znači naučiti razliku između te dvije situacije, odnosno prepoznati kad nas Bog ispravlja i kad usmjerava, a kad pohvaljuje i ohrabruje. Ako to ne znamo prepoznati, sigurno srljamo kroz život poput slijepca, a to je opasna uloga jer nas gura dublje u materiju (npr. lošije tijelo u sljedećem životu).
Znači, cilj je ove vježbe postupno naučiti što svaka osoba i situacija znači za nas i odustati od bilo kakve negativne prosudbe. Od sada, više nije potrebno postavljati sebi pitanja: “Sto će mi se sada dogoditi, što će ova osoba uraditi, reći, misliti, kako ću se osjećati, hoće li mi biti ugodno?” i slično.
Kad prihvatimo samo ulogu promatrača i odustanemo od svih ostalih, možemo osjetiti kako smo dio čitavog Božjeg stvaranja i kako imamo na dohvat ruke sve moći koje ima i Bog. To je poprilično visok nivo na kojem se želje duše manifestiraju praktički trenutno.
To je nivo koji svi mi možemo dostići i, zapravo, to je nivo koji svatko od nas i želi dostići. Biti povezan s Bogom preko uloge promatrača znači imati sve svoje želje potpuno ispunjene.
Kristijan Kolega, samoozdravljenje.com
