Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos. Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.
Čitajući Prousta ovih dana, zapela mi je jedna misao koja istovremeno boli i oslobađa:
Veze koje imamo s drugima ne postoje negdje izvan nas. One žive u našim sjećanjima, osjećajima, očekivanjima i pričama koje o njima stvaramo. A kako vrijeme prolazi i pamćenje blijedi, te se veze polako mijenjaju, rastvaraju se i gube obrise koje su nekada imale. Ljudi ostaju isti samo u našim uspomenama. U stvarnosti se i oni mijenjaju, kao što se mijenjamo i mi.
Tada ostajemo suočeni s nečim što većina ljudi pokušava izbjeći: činjenicom da smo, u svojoj najdubljoj unutrašnjosti, sami sa sobom.
Nije to kazna. Nije tragedija. To je jednostavno istina ljudskog postojanja.
Koliko god nekoga voljeli, nitko ne može ući u našu svijest i doživjeti svijet iznutra onako kako ga doživljavamo mi. Nitko ne može ponijeti naše strahove, naše čežnje, naše unutarnje bitke. Na kraju svakog dana vraćamo se sebi. I upravo u tom povratku sebi krije se ono od čega najčešće bježimo.
U toj točki Proust se gotovo prirodno susreće s Jungom.
Jer ono što nazivamo „drugim čovjekom“ često je platno na koje projiciramo vlastite nesvjesne sadržaje. Volimo, mrzimo, idealiziramo, spašavamo, odbacujemo. Ali vrlo često ne reagiramo na osobu kakva jest, nego na sliku koju smo o njoj stvorili.
Koliko puta smo se zaljubili ne u stvarnu osobu, nego u obećanje koje smo vidjeli u njoj? Koliko puta smo nekoga optuživali za ono što nismo mogli prihvatiti u sebi? Koliko puta smo od drugih tražili ono što nikada nisu mogli dati?
Jung bi rekao da u odnosima susrećemo vlastitu sjenu, vlastite rane, čežnje i strahove. Susrećemo dijelove sebe koje još nismo integrirali. Upravo zato nas pojedini ljudi toliko privlače ili odbijaju. Oni dodiruju nešto duboko u nama. Nešto što možda nema mnogo veze s njima, ali ima mnogo veze s nama.
Drugi postoje. Ali nikada ih ne možemo doživjeti izvan vlastite svijesti. Svaki odnos prolazi kroz filter naše psihe. Drugog čovjeka poznajemo samo onoliko koliko smo upoznali sebe. Sve ostalo su projekcije koje održavamo iz potrebe za ljubavlju, pripadanjem, sigurnošću ili jednostavno iz straha od samoće.
Možda upravo zato mnogi odnosi s vremenom pucaju. Ne zato što je nestalo ljubavi, nego zato što su se istrošile iluzije. Slika koju smo nosili o drugome više ne može izdržati susret sa stvarnošću. Ono što smo obožavali pokazuje svoje pukotine. Ono što smo osuđivali pokazuje svoje ljudsko lice.
I tada imamo izbor.
Možemo nastaviti braniti svoje projekcije ili ih možemo povući natrag kući.
Možda prava zrelost nije pronaći savršen odnos.
Možda je zrelost prestati od drugih tražiti da budu ono što nama nedostaje.
Prestati tražiti spasitelja, potvrdu, roditelja, idealnog partnera ili izgubljeni dio sebe u drugome. Prestati očekivati da netko izvana ispuni prazninu koju sami nismo imali hrabrosti pogledati.
To je bolan proces jer zahtijeva odricanje od mnogih lijepih iluzija. Lakše je vjerovati da će nas netko drugi dovršiti nego prihvatiti da smo sami odgovorni za vlastitu cjelovitost. Lakše je tražiti ispunjenje izvana nego sići u vlastitu dubinu.
Jung je taj proces nazvao individuacijom. To nije put savršenstva. To nije postajanje boljom verzijom sebe. To je put postajanja onim što jesmo. Put na kojem polako prestajemo glumiti, prestajemo se skrivati iza uloga i prestajemo očekivati da nam drugi daju identitet.
To je postupno odustajanje od iluzija koje smo godinama smatrali stvarnošću. To je prihvaćanje odgovornosti za vlastitu unutrašnjost.
I tek tada događa se nešto paradoksalno.
Tek kada prestanemo koristiti druge ljude da pobjegnemo od sebe, postajemo sposobni istinski ih vidjeti. Prvi put ih ne gledamo kroz prizmu svojih potreba, strahova i očekivanja. Prvi put ih susrećemo kao zasebna bića, sa svojim misterijem, svojom boli i svojim putem.
Odnosi tada više nisu skloništa od samoće. Postaju susret.
Ne dvije osobe koje jedna u drugoj traže izgubljene dijelove sebe, nego dvije svijesti koje se susreću bez maski, bez zahtjeva i bez obmane.
A možda je upravo to najdublji oblik ljubavi.
Ne posjedovati. Ne tražiti. Ne očekivati spasenje.
Nego gledati drugoga onakvim kakav jest i ostati prisutan.
Možda ljubav nikada nije bila stapanje dviju polovica.
Možda je ljubav susret dviju cjelina koje više ne traže sebe jedna u drugoj.
Alan Gott
