Biti mudar ne znači uvijek pokazati mudrost. Ponekad znači znati je sakriti.
„Znaj kako ispasti budala. Najmudriji ponekad igraju na tu kartu, a postoje trenuci kada se najveće znanje sastoji u tome da se čini da nemaš znanja. Ne smiješ biti neznalica, samo se pretvarati da ne znaš.“ – Baltasar Gracian, Kako iskoristiti svoje neprijatelje
U svijetu u kojem se ljudi često natječu u pokazivanju bogatstva, utjecaja, ljepote, obrazovanja ili društvenog položaja, moglo bi se činiti neobičnim da se jedno od najvrjednijih ljudskih svojstava – mudrost – ponekad mora skrivati. Ipak, oni koji dublje razumiju život, ljudsku prirodu i odnose znaju da se znanje ne pokazuje uvijek otvoreno. Ponekad je najveća mudrost upravo u tome da ne izgledamo previše mudro.
To ne znači da se treba praviti glupim u doslovnom smislu niti da se treba odricati vlastite inteligencije, sposobnosti i uvida. Riječ je o suptilnijoj životnoj vještini: znati kada govoriti, kada šutjeti, kada pokazati znanje, a kada ga prikriti jednostavnošću, skromnošću ili humorom. U mnogim okolnostima, osobito među ljudima koji se osjećaju ugroženo tuđom pronicljivošću, otvoreno pokazivanje inteligencije može izazvati otpor, zavist, nelagodu ili neprijateljstvo.
Friedrich Nietzsche, jedan od najutjecajnijih filozofa 19. stoljeća, u djelu S onu stranu dobra i zla zapisao je: „Svaki duboki duh treba masku: štoviše, oko svakog dubokog duha neprestano raste maska, zahvaljujući stalno lažnom, odnosno plitkom tumačenju svake riječi, svakog koraka, svakog znaka života koji daje… s vremena na vrijeme čak je i ludost maska.“
Nietzscheova misao otvara važno pitanje: zašto bi dubok duh uopće trebao masku? Zato što ljudi često ne reagiraju na ono što netko doista jest, nego na ono što u njemu vide kroz vlastite strahove, ograničenja i nesigurnosti. Mudra osoba može izgovoriti običnu rečenicu, a netko drugi u njoj čuti kritiku, prijetnju ili dokaz vlastite nedostatnosti. Maska tada postaje zaštitni sloj između unutarnje jasnoće i površnog tumačenja okoline.
Sličnu je misao izrazio i Montesquieu, francuski sudac i filozof iz 18. stoljeća: „Oduvijek sam primjećivao da bi čovjek, kako bi uspio u svijetu, trebao izgledati kao budala, ali biti mudar.“
Ova izjava ne poziva na lažnu neukost, već na oprez. U svijetu odnosa, moći, ega i društvenih očekivanja nije uvijek korisno odmah pokazati sve što znamo. Ponekad je za unutarnji mir, uspjeh i sigurnost mudrije dopustiti drugima da nas podcijene nego ih prisiliti da se osjećaju nadigrano.
Zašto tuđa inteligencija može izazvati nelagodu
Prvi razlog zbog kojeg se mudrost često prikriva jest taj što se mnogi ljudi ne osjećaju ugodno u prisutnosti osobe koja vidi kroz iluzije, izgovore i površne priče kojima sebi objašnjavaju život. Dublja inteligencija ne primjećuje samo ono što je izrečeno; ona osjeća i ono prešućeno. Vidi motive iza riječi, slabosti iza samouvjerenosti i proturječja iza lijepo oblikovanih stavova.
U romanu Cvijeće za Algernona Daniela Keyesa, znanstveni eksperiment pretvara čovjeka s intelektualnim teškoćama u genija. Nakon što počne shvaćati svijet na nov način, dolazi do bolnog uvida: „Počinjem misliti da s inteligencijom… ne samo da vidiš više – vidiš kroz stvari. A zbog toga je ljudima neugodno.“
Ova rečenica sažima jednu od najosjetljivijih strana inteligencije. Vidjeti više nije uvijek dar koji drugi dočekuju s divljenjem. Vidjeti kroz stvari može značiti razotkriti privide na kojima počiva nečiji osjećaj vrijednosti. Kada netko osjeti da su njegovi motivi jasni ili da njegovo znanje nije tako čvrsto kao što vjeruje, često neće reagirati zahvalno. Mnogo češće reagirat će obranom, hladnoćom, poricanjem ili napadom.
Arthur Schopenhauer, njemački filozof 19. stoljeća, o tome je pisao vrlo izravno: „Pokazivanje vlastite inteligencije i razboritosti samo je neizravan način da se drugim ljudima zamjeri što su dosadni i nesposobni… Intelektualna superiornost vrijeđa samim svojim postojanjem, bez ikakve želje za tim.“
Prema Schopenhaueru, problem nije nužno u namjeri mudre osobe. Ona ne mora nikoga ponižavati, ismijavati ili kritizirati. Dovoljno je da njezina jasnoća postoji. Za mnoge ljude, sama prisutnost nekoga tko razmišlja brže, dublje ili šire može biti bolan podsjetnik na vlastita ograničenja.
Schopenhauer zato upozorava: „…nema ničega na što je čovjek ponosniji nego na intelektualne sposobnosti, jer mu upravo to daje dominantno mjesto u životinjskom svijetu… Iznimno je nepromišljeno dopustiti bilo kome da vidi da ste odlučno superiorniji od njega u inteligenciji i mudrosti, a i drugim ljudima da to vide; jer će tada žudjeti za osvetom.“
Ovo možda zvuči strogo, ali u svakodnevnom životu lako je pronaći potvrdu. Ljudi rijetko vole one koji ih nenamjerno podsjećaju na ono što ne znaju. Još rjeđe vole one pred kojima se osjećaju manje sposobnima, osobito ako se to događa pred drugima. Zato mudri ljudi često nauče svoju oštrinu ublažiti jednostavnošću, svoje znanje sakriti iza pitanja, a svoje uvide iznositi tek kada postoji prostor da budu primljeni bez otpora.
Mudrost nije uvijek u tome da dokažemo da smo u pravu
Jedna od najčešćih zabluda inteligentnih ljudi jest uvjerenje da je dovoljno iznijeti bolji argument, jasniju misao ili točniju analizu pa će se druga osoba promijeniti. U stvarnosti, ljudi se rijetko odriču svojih uvjerenja samo zato što su se susreli s kvalitetnijim idejama. Mnogo češće brane vlastitu sliku o sebi.
Zato Gracian kratko i oštro kaže: „Kod budala, biti mudar malo znači.“
Mudrost nije samo posjedovanje uvida, nego i razumijevanje trenutka, osobe i okolnosti. Ako govorimo istinu onome tko je ne želi čuti, ne moramo postići ništa osim sukoba. Ako razotkrijemo nečiju zabludu pred publikom, možda nećemo probuditi zahvalnost, nego ogorčenost. Ako stalno pokazujemo da znamo više, možemo izgubiti povjerenje onih kojima bismo, uz više takta, mogli pomoći.
Nietzsche je zato u aforizmu „Osrednjost kao maska“ savjetovao superiornom umu da se ponekad sakrije iza privida prosječnosti:
„Prosječnost je najsretnija maska koju superiorni um može nositi, jer ne navodi veliku većinu – to jest, osrednje – da pomisle da postoji ikakva maska. Pa ipak, superiorni um preuzima masku samo radi njih – kako ih ne bi iritirao, štoviše, često iz osjećaja sažaljenja i ljubaznosti.“
Ovdje nije riječ o prijeziru prema drugima, već o suosjećanju i društvenoj mudrosti. Ne moramo svima pokazati punu snagu svog razumijevanja. Ne moramo svaku raspravu pretvoriti u dokazivanje. Ne moramo svaku tuđu pogrešku ispraviti. Ponekad je zrelije dopustiti drugome da sačuva dostojanstvo, čak i kada znamo da nije u pravu.
Praktična korist prikrivanja vlastite pronicljivosti
Osim što smanjuje rizik od zavisti, povrijeđenosti i neprijateljstva, prikrivanje mudrosti ima i vrlo praktičnu stranu. U poslu, politici, akademskom svijetu, karijeri i društvenim odnosima često ne napreduju nužno oni koji najviše znaju, nego oni koji znaju upravljati odnosima. Ljudi su skloniji surađivati s osobama uz koje se osjećaju dobro, sigurno i vrijedno. Ako se uz nas netko stalno osjeća manji, slabiji ili manje sposoban, teško će nas iskreno podržavati.
Schopenhauer je to objasnio usporedbom s toplinom: „Jer kao što je toplina ugodna tijelu, tako i umu prija osjećaj njegove superiornosti; i čovjek će tražiti društvo koje će mu vjerojatno pružiti taj osjećaj, instinktivno kao što će prići kaminu ili šetati po suncu ako se želi ugrijati. Ali to znači da će biti omražen zbog svoje superiornosti; a ako se čovjek treba svidjeti, mora zapravo biti inferioran u pogledu intelekta.“
Drugim riječima, ljudi vole društvo u kojem se osjećaju pametno. To ne znači da se moramo umanjivati do razine samoponiženja, ali znači da je korisno razumjeti ljudski ego. Onaj tko drugima uvijek oduzima osjećaj vrijednosti, rijetko će postati omiljen, ma koliko bio sposoban.
To je osobito važno u odnosu s ljudima koji imaju autoritet ili moć nad našim mogućnostima – nadređenima, mentorima, klijentima, poslovnim partnerima ili osobama koje nam mogu otvoriti vrata. U takvim situacijama nije mudro otvoreno zasjenjivati one čiju naklonost tražimo. Potrebno je pokazati sposobnost, pouzdanost i kvalitetu, ali bez stvaranja dojma da smo intelektualno iznad osobe koja odlučuje o našoj prilici.
Baltasar Gracian zato upozorava: „Izbjegavajte nadmašiti svog nadređenog. Svi trijumfi su prezreni, a trijumf nad svojim nadređenim je ili glup ili koban. Superiornost je oduvijek bila prezirana, posebno od strane naših nadređenih.“
Ova misao ne poziva na neiskrenost, već na razboritost. Nije svaka pobjeda korisna. Pobijediti u raspravi s osobom koja ima moć nad nama može biti kratkotrajno zadovoljstvo, ali dugoročno stvoriti otpor. Mudrost je znati kada je bolje da ideja uspije nego da mi dobijemo priznanje za nju.
Karijera, moć i ego nadređenih
U knjizi Moć: Zašto je neki ljudi imaju, a drugi ne, Jeffrey Pfeffer, profesor organizacijskog ponašanja na Sveučilištu Stanford, ističe da radni učinak ne igra uvijek onoliko veliku ulogu u napredovanju koliko ljudi pretpostavljaju. Promaknuća i položaji moći često ovise o vidljivosti, odnosima i sposobnosti upravljanja onima koji već imaju utjecaj.
Pfeffer piše: „Dakle, izvrsna radna uspješnost sama po sebi nije dovoljna i možda nije ni potrebna za dobivanje i zadržavanje pozicija moći. Morate biti zapaženi, utjecati na dimenzije koje se koriste za mjerenje vaših postignuća i ponajviše se pobrinuti da ste učinkoviti u upravljanju onima na vlasti – što zahtijeva sposobnost jačanja ega onih iznad vas.“
Ova se tvrdnja mnogima neće svidjeti jer narušava idealističku sliku svijeta u kojem trud i sposobnost uvijek prirodno bivaju prepoznati. No u stvarnosti, osoba koja je vrlo sposobna, ali stalno čini da se nadređeni osjećaju nesigurno, može napredovati sporije od osobe koja zna pokazati kompetentnost, ali istodobno ostavlja prostor drugima da se osjećaju važnima.
Slično savjetuje i Robert Greene u knjizi 48 zakona moći: „Uvijek učinite da se oni iznad vas osjećaju ugodno superiorno. U svojoj želji da im ugodite i impresionirate ih, nemojte pretjerivati u pokazivanju svojih talenata jer biste mogli postići suprotno i izazvati strah i nesigurnost. Učinite da vaši gospodari izgledaju briljantnije nego što jesu i dosegnut ćete vrhunac moći.“
Ovo ne znači da treba živjeti u laži ili se odreći vlastitog potencijala. Znači da u svijetu moći i odnosa nije dovoljno biti pametan. Potrebno je biti i taktičan. Sposobnost da drugima ne ugrozimo ego često je jednako važna kao i sama stručnost. Inteligencija koja nema osjećaj za ljudsku osjetljivost lako postaje kamen spoticanja.
A što je s istinskom neovisnošću?
Netko bi mogao reći da istinski mudra osoba ne bi trebala mariti za tuđe mišljenje. Ako je čovjek doista slobodan, zašto bi prikrivao svoju inteligenciju? Zašto bi pazio na tuđi ego? Nije li vrhunac mudrosti upravo neovisnost od društvenog odobravanja?
Ovaj argument ima snagu, ali samo do određene mjere. Ako je netko potpuno samodostatan, ne ovisi ni o čijoj podršci, nema potrebu za društvenim prihvaćanjem i ne traži ničiju pomoć, tada možda doista može govoriti bez obzira na posljedice. Međutim, većina ljudi ipak živi u mreži odnosa. Ovisimo o suradnji, povjerenju, preporukama, obitelji, prijateljima, kolegama i zajednici. Zato nije uvijek mudro ponašati se kao da su drugi ljudi nevažni.
Čak i za mudraca koji je gotovo potpuno samodostatan postoji još jedan razlog da se povremeno „pravi budalom“: to je vježba poniznosti. Takva maska može ga podsjetiti da je, unatoč svom znanju, i dalje ljudsko biće ograničenog razumijevanja. Pred velikim pitanjima života i smrti, pred misterijem postojanja, ljubavi, patnje, prolaznosti i svijesti, čak i najveća ljudska mudrost ostaje mala.
Zato je priznanje vlastitog neznanja jedno od središnjih obilježja istinske mudrosti. Onaj tko misli da sve zna, zatvorio je vrata učenju. Onaj tko zna koliko malo zna, ostaje otvoren, pažljiv i živ.
Sokrat: mudrost počinje priznanjem neznanja
Jedan od najpoznatijih primjera takve mudrosti jest Sokrat. Iako ga povijest pamti kao jednog od najmudrijih ljudi zapadne civilizacije, on sam sebe nije smatrao mudrim. U Platonovoj Apologiji opisuje se kako je Sokratov prijatelj Herefont otišao u Delfe i ondje upitao proročište postoji li netko mudriji od Sokrata. Svećenica Pitija odgovorila je da nitko nije mudriji.
Kada je Sokrat čuo tu izjavu, nije je prihvatio kao laskanje. Naprotiv, bio je zbunjen: „Kakvo je značenje ove zagonetke? Znam da nemam mudrosti, ni male ni velike.“
Kako bi razumio riječi proročišta, Sokrat je počeo razgovarati s ljudima koji su uživali ugled mudraca: političarima, pjesnicima i obrtnicima. Očekivao je da će među njima pronaći nekoga tko doista zna više od njega. No ispitivanjem je otkrio da se mnogi od tih ljudi smatraju mudrima, iako njihovo znanje počiva na pretpostavkama, proturječjima i neprovjerenim uvjerenjima.
Sokrat o jednom takvom susretu kaže: „Otišao sam k jednomu koji je imao ugled mudraca… i rezultat je bio sljedeći: Kad sam počeo razgovarati s njim, nisam mogao a da ne pomislim da on zapravo nije mudar, iako su ga mnogi smatrali mudrim, a on sam još mudrijim.“
S vremenom je Sokrat shvatio zašto ga je proročište nazvalo najmudrijim. Ne zato što je imao veliko znanje, nego zato što je znao da ga nema. Dok su drugi svoja mišljenja proglašavali istinom, Sokrat je bio svjestan granica vlastitog razumijevanja. Platon zato zapisuje:
„Ovaj čovjek, o Atenjani, najmudriji je, onaj koji, poput Sokrata, zna da njegova mudrost uistinu ne vrijedi ništa.“
No upravo ga je ta sposobnost razotkrivanja lažne mudrosti učinila nepoželjnim. Sokrat je pokazivao ljudima da ne znaju ono što misle da znaju. Time je pogodio najosjetljivije mjesto ljudskog ega. Stekao je brojne neprijatelje, a na kraju je optužen za kvarenje mladih i bezbožnost te osuđen na smrt.
Razmišljajući o tome kako je stekao neprijatelje, Sokrat je objasnio: „Otišao sam i pokušao objasniti onome koji je imao reputaciju mudraca da se smatra mudrim, ali zapravo nije mudar; a posljedica je bila da me mrzi, a njegovo neprijateljstvo dijelili su i mnogi koji su bili prisutni i slušali me… Ova istraga dovela je do toga da imam mnogo neprijatelja najgore i najopasnije vrste.“
Sokratova sudbina snažan je podsjetnik da razotkrivanje tuđih zabluda nije bez posljedica. Ljudi ne vole uvijek onoga tko im donosi istinu, osobito ako ta istina ruši sliku koju imaju o sebi. Zato Schopenhauer s pravom primjećuje: „Čovjek može biti što skromniji u svom ponašanju, a opet teško da ikada natjera ljude da previde njegov zločin što je intelektualno iznad njih.“
Maska gluposti kao zaštita i duhovna vježba
Kada sve to uzmemo u obzir, postaje jasnije zašto je ponekad mudro izgledati manje inteligentno nego što jesmo. Takva maska nije nužno kukavičluk. Ona može biti oblik samokontrole, takta i unutarnje snage. Štiti nas od zavisti i neprijateljstva, pomaže nam održati skladnije odnose, olakšava suradnju i podsjeća nas da ne moramo uvijek dokazivati vlastitu vrijednost.
Istinska inteligencija ne sastoji se samo u sposobnosti da brzo razmišljamo, jasno zaključujemo ili vidimo ono što drugi ne vide. Ona se sastoji i u tome da razumijemo kada je naše znanje korisno, a kada postaje nepotrebno opterećenje. Nije svaka istina za svaki trenutak. Nije svaki uvid potrebno izgovoriti. Nije svaka rasprava vrijedna pobjede.
Ponekad je najmudrije dopustiti drugima da nas podcijene. Ponekad je bolje postaviti pitanje nego dati odgovor. Ponekad je korisnije nasmijati se nego dokazivati. Ponekad se najveća snaga nalazi u tome da ne pokažemo sve što možemo.
No najvažniji razlog za povremeno prihvaćanje uloge budale nije manipulacija drugima, nego poniznost pred životom. Bez obzira na to koliko znamo, uvijek ostaje neusporedivo više onoga što ne znamo. Pred tajnom postojanja svi smo početnici. Pred smrću, ljubavlju, patnjom i vječnošću, svi stojimo jednako ogoljeni.
Fjodor Dostojevski u Boboku zapisuje: „Najmudriji od svih, po mom mišljenju, jest onaj koji se može, makar jednom mjesečno, nazvati budalom – sposobnost za koju se danas gotovo više i ne čuje.“
A William Shakespeare u komediji Kako vam drago sažima istu misao u jednoj od najpoznatijih rečenica o mudrosti: „Budala misli da je mudra, ali mudrac zna da je budala.“
Zato se možda ne trebamo bojati trenutaka u kojima izgledamo manje pametno nego što jesmo. Možda se upravo u tim trenucima krije viša inteligencija: ona koja ne treba stalno priznanje, ne hrani se tuđim divljenjem i ne mora dokazivati vlastitu nadmoć. To je inteligencija koja zna da je mir važniji od pobjede, odnos važniji od dokazivanja, a poniznost dublja od ponosa.
Biti mudar ne znači uvijek pokazati mudrost. Ponekad znači znati je sakriti.
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
