Možemo pročitati stotine knjiga, imati razne titule i potvrde sebe i o sebi. Možda se, po nečijim mjerilima, procjenama, standardima i pravilima vodimo kao pametni i uspješni ljudi. Znači li to i da smo mudri, svjesni i budni? Ili je sve to, ruku na srce, a ne na glavu, tek jedna velika hrpa informacija, znanja, titula i priznanja?
Hrpa znanja na razini uma, ega, intelekta… Koje naš um i ego često hrane. Koje djetetu u nama često govore da smo dovoljno ovom svijetu vrijedni i dobri. Koji nam kažu da smo netko, nešto, da smo bolji?
Koliko nam vrijedi znati odgovore na pitanja u kvizu na programu televizije, ako će nas sutra u školi života iz takta izbaciti i u umne programe ubaciti neke životne situacije i interakcije?
Svašta nešto možemo znati, s raznim diplomama i zemaljskim uspjesima po Internetu pozirati i mahati, a pritom se opet s mnogim životnim situacijama ne znati nositi.
Hoće li nam u takvim situacijama pomoći to što znamo koje godine se nešto dogodilo, što imamo diplomu ili to što naša tvrtka dobro posluje i radi?
Koliko nam vrijedi znati hrpu informacija o uzgoju neke biljke ako nemamo s njom iskustva? Čak i ona iskustva koja nazivamo greškama.
A greške pa čak i ponavljanje istih su također dio učenja, dio procesa. Na njima se iskustveno uči.
Kad odemo po intenzivna spiritualna iskustva koja proširuju našu svijest, ako smo otišli po odgovore na pitanja oko neke životne teme ili sam život kao temu, svakako smo otišli korak dalje, šire i dublje od razine uma i intelekta.
Tu smo već i na ostalim razinama. To više nije samo znanje. To je sad već spoznaja. A opet, znači li to da smo sada mudri, svjesni i budni?
Svjesniji i probuđeni možda jesmo, ali to i dalje ne znači da smo mudri.
Istinska mudrost u životu je kad znanja i spoznaje pretvaramo u djelo. Sve ostalo, samo je hrpa znanja i informacija. I vjerovanja koja smo odabrali vjerovati. Nekad čak i hrpa neintegriranih spoznaja. Hrpa svačega nečega što često nazivamo uspjesima.
Tako su nas učili. Tako su nas programirali. Tako su nam, između ostalog, um i ego zatrpali.
Kako neki ljudi koji nikad nisu pročitali niti jednu knjigu i nemaju niti jednu diplomu i titulu mogu biti tako mudri?
Čak su nam neki od njih mudri baš zato što nisu svašta nešto slušali, čitali i baš zato što nisu puste diplome i titule dobili. A toliko toga mudrog mogu i imaju za reći i za ponuditi.
Čak su neki od njih mudri bez da su puno riječi pritom potrošili. Možda ne govorimo istim jezikom. Oni možda govore samo svojim, npr. nekim plemenskim. Ali svojim djelima su nam nešto mudro pokazali.
Um i ego ne treba, kako se nekad zna figurativno reći, ubijati.
Čovjekov um je vrhunski alat… Kad nije natrpan razno raznim informacijama i programima. Ono što tu treba umrijeti je naša vezanost za baš sve što nam um govori, što iz njega dolazi i što se u njemu nalazi.
Ne trebamo vjerovati baš svakoj našoj misli koju čujemo. Tko zna čije su. Dolaze iz programa.
Zapitajmo se: Ako smo mi naše misli, tko ih onda u nama čuje? Tko ih to u nama misli?
Um je vrhunski alat kad ga znamo koristiti. Ako taj isprogramirani alat upravlja nama i uvjerava nas redovito da sve i svašta znamo i govori nam uglavnom zašto smo opet u pravu…
Ako duhovno ne rastemo, nego uporno nove bjegove i potvrde izvan sebe i oko sebe tražimo…
Ako nam naglo postaje dobro tek kad na neko novo putovanje odemo, kad nešto novo kupimo i kad novi novac zaradimo…
Ako nam je naglo dobro dok smo na putu, seminaru, festivalu ili čak na poslu, a onda na odlasku s tog puta, posla ili retreata žalimo što doma opet idemo…
Onda bi, za početak, možda bilo dobro malo sići s uma i takvog rada na sebi. Poviriti šta se krije na retreatu koji se nalazi onkraj tog istog uma.
Knjige mogu biti izvrstan alat, ali nas ono što slušamo, čitamo i upijamo putem, svjesno ili nesvjesno, može isprogramirati i natrpati um raznim učenjima i uvjerenjima kojima smo sluga, koje nam ne služe.
Neki su ljudi blagoslovljeni. Baš zato što puno informacija ne znaju.
Neki ljudi su mudri. Baš zato što su im životne okolnosti bile ono što bismo iz uma možda opisali kao nezahvalne i nezavidne.
Takvi ljudi, a znamo svi da takvih ima, pogotovo u prošlosti u kojoj nije bilo ovolike hrpe modernih mogućnosti…Takvi ljudi su bili mudri jer su bili protočni i povezani.
Kako s prirodom, tako i sa svojom pravom prirodom.
Učili su i spoznavali iskustveno. Često na greškama i teškim lekcijama jer su one dio procesa. I te spoznaje, ta učenja i te lekcije su takvi ljudi pretvarali u djelo i u djela.
Zato su mudri. Zato su bili mudri.
Naši preci nisu, poput nas danas, puno znali. Zato i jesu puno toga na razne teme znali.
Puno nekad znamo. I mislimo često da smo zato netko i nešto. I mislimo da je zato netko drugi nešto i netko.
Puno znamo. Baš zato puno toga i ne znamo.
Otiđimo po mudrost u životu, a ne opet po hrpu novih informacija. Korisno je po putu nekad i odbaciti neka znanja i umovanja, kako bi se otvorio put za znanja koja nam stvarno služe.
Važno je i vrijedno u jednom trenutku da sami krenemo na put iscjeljenja sebe, na put duhovnog rasta, spoznaje, samospoznaje, bogospoznaje…
Bez učitelja koji nas za ruku drži. Ili možda bolje rečeno, čiju ruku mi ne možemo na putu i Putu pustiti.
Jer smo se vezali. Jer nismo sami putem hodali. Nismo otišli i sami provjerili.
Zašto?
Kako bismo u igrici i putovanju života putem otpustili i izliječili sve što smo možda mislili da nam služi, a možda nas baš to u umnom zatvoru drži.
Da bismo naučili što brže, bolje i lakše sami pronalaziti unutarnju mudrost procjenjivanja kad i kako reagirati u raznim životnim situacijama.
Znači li to da nećemo više nikad pogriješiti? Ne. Ali ćemo biti sve više svjesni svojih reakcija. I sve brže i bolje izlaziti iz tih priča koje nam ne služe.
Da bismo se vratili prirodi.
I svojoj pravoj prirodi.
A kad se počnemo vraćati svojoj pravoj prirodi, onda se putem počinjemo i sjećati da razne knjige, predavanja i učitelji mogu biti super korisni alati, ali je to opet i dalje hrpa informacija, hrpa nečijeg znanja, hrpa nečijih spoznaja.
Kad se počnemo vraćati svojoj pravoj prirodi, počinjemo se sjećati: Da sva znanja i svi odgovori nisu negdje izvan nas, nego su cijelo vrijeme u nama.
I da su besplatna.
Svaki učitelj s velikim ‘U’ će nam putem dati do znanja da se odgovori ne kriju u njemu i njegovoj knjizi, nego su cijelo vrijeme tu, s nama i u nama…
Svaki će nas učitelj s velikim U u jednom trenutku poslati da učimo koračati sami.
Nekad nam trebaju, u prenesenom značenju, pretresi i zemljotresi uma i ega.
Da nas dobro protresu. Da manje mislimo, znamo i tražimo, a više vjerujemo procesu. Da se vratimo k sebi.
Da se sjetimo da su drevna znanja zapisana u nama.
Da se sjetimo isto tako koliko toga cijelo vrijeme ne znamo.
A uvjereni smo da znamo.
I da smo u pravu.
A u miru? Jesmo li pritom u miru?
Matea Erceg
Pišući o onome što živi i raste u prirodi, Matea istovremeno piše o onome što živi i raste u čovjeku i čovjekovoj pravoj prirodi. Iako je pisac u duši i u poslu, kroz svoje tekstove šalje poruku: Da svi odgovori koje tražimo nisu u knjigama, predavanjima, putovanjima ili bilo gdje izvan ili dalje od nas. To mogu biti super alati po putu, ali po odgovore na pitanja koja imamo ne trebamo ići dalje od sebe. Jer svi su odgovori cijelo vrijeme tako blizu: Unutar nas, s nama, u nama…
https://www.facebook.com/share/1KnCNFwatx/
https://www.instagram.com/mateaerceg?utm_source=qr&igsh=MjJ2Ymt1a3d0ZWdq
