Kada istinski volimo, mi više ne djelujemo iz ega, već dopuštamo čistom božanskom sjaju da kroz nas obasjava drugu osobu. Kada i druga osoba to radi, rezultat je čisto i blaženo iskustvo naše vlastite božanstvenosti koje se odražava kroz drugu osobu i stvara jedinstvo.
Mnogi ljudi vjeruju da je ljubav koju osjećamo prema drugoj osobi najviši izraz i iskustvo ljubavi koje možemo postići u životu.
Ipak, ljubav je vrlo pogrešno shvaćena. Postoji veliko nerazumijevanje uzročnosti ljubavi, načina na koji smo jedno i načina koji nas razdvaja.
Kada se “zaljubimo” u nekoga, gotovo trenutno doživljavamo privrženost prema toj osobi – gotovo kemijsku reakciju.
U jednom trenutku ne postoji, a već u sljedećem se čini da ništa drugo ne postoji.
Slatko je i mi želimo više, tako da se fokusiramo sve više i više na tu osobu i želimo da ona čini sve više i više onoga za što mislimo da kod nas izaziva to iskustvo.
Ono što obično nazivamo “ljubavlju”, bilo da je to ljubav prema partneru, roditelju, djetetu ili prijatelju, u stvari je jako duhovno iskustvo koje smo pogrešno ograničili na naš odnos s osobom s kojom imamo to iskustvo. Zapravo, ljubav je ljudsko iskustvo božanskog.
U procesu traženja sebe, često se vidimo u drugim ljudima koji su dovoljno otvoreni pa nas odražavaju. Mi ih volimo, ali ne zbog onoga što jesu, već zato što vidimo odraz naše ljubavi u njima.
Ono što mi stvarno govorimo je: “Kad sam s tobom, mjesto u meni koje je puno ljubavi – budi se.” Kada se ova vrsta ljubavi događa između dvije osobe, četiri stvari se događaju istovremeno.
Obje osobe odabiru dati ljubav i obje osobe odabiru primiti ljubav od druge osobe. Oboje smo otvoreni za protok davanja i primanja ljubavi.
U najboljem slučaju, kada niti jedna od ove četiri akcije nije blokirana samonametnutim ograničenjima, bilo s partnerom ili s potpunim strancem, događa se nezemaljsko transcendentno iskustvo.
Zamislite strahopoštovanje koje osjeća roditelj kada po prvi put gleda u oči svog novorođenog djeteta.
Kada ne shvaćamo da je ljubav prepoznavanje božanskog u drugim ljudima, mi lažno pripisujemo izvor ljubavi toj osobi.
Možemo željeti više od te osobe, a u stvari ono što zaista želimo je više iskustva transcendencije, Boga. Kada smatramo da je druga osoba izvor ljubavi, to je jednostavno nerazumijevanje uzročnosti. Kada se ograničavamo na potragu za romantičnom ljubavi, propuštamo poantu.
Uslijed nerazumijevanja prave prirode ljubavi, fokusiramo se na drugu osobu i pokušavamo potaknuti ljubavne osjećaje. Želimo da se druga osoba ponaša na način za koji smatramo da uzrokuje naše transcendentalno iskustvo.
Na taj način naša ljubav često postaje isključiva i uvjetovana našim osobnim željama i predrasudama. Naša razmjena ljubavi se događa isključivo s tom osobom, ali ne i s drugima, a mi jedan drugog hvatamo u mrežu naših očekivanja.
Kada tražimo partnera, želimo da je naš potencijalni partner određene dobi, da ima određenu vrstu tijela i da voli iste stvari kao i mi – sve stvari koje mislimo da će nas dovesti do tog transcendentalnog iskustva.
Smatramo da će slaganje karaktera biti dovoljno da izazove iskru i zapali onaj osjećaj u nama. Ukoliko zaista osjećamo ljubav prema drugoj osobi s velikim “Lj” – moramo osloboditi tu osobu odgovornosti da izražava svoju ljubav prema nama samo na načine na koje mi želimo primiti ljubav.
Kada istinski volimo, mi više ne djelujemo iz ega, već dopuštamo čistom božanskom sjaju da kroz nas obasjava drugu osobu. Kada i druga osoba to radi, rezultat je čisto i blaženo iskustvo naše vlastite božanstvenosti koje se odražava kroz drugu osobu i stvara jedinstvo.
Svi bismo trebali težiti da postanemo ambasadori ljubavi s velikim “Lj”, kroz našu spremnost da se nasmiješimo potpunom strancu s kojim se mimoilazimo na ulici i na taj način mu ponudimo trenutnu transcendenciju; da nazovemo prijatelja koji prolazi kroz teško razdoblje i da odaberemo žrtvovati naše sitne osude, očekivanja i sve druge načine kojima smo naučili uskraćivati našu ljubav drugim ljudima.
Takvom praksom stvaramo sigurno i neutralno mjesto u kojem može egzistirati i naša ljudskost i naša božanstvenost. Takvim djelovanjem budi se ljubav u nama.
Mi doživljavamo Božju prisutnost u kontekstu naših svakodnevnih odnosa s drugima. To je reflektirajući proces.
Kada pružamo ljubav drugima, stječemo čisto iskustvo povezanosti koje nadilazi sve naše osude i zahtjeve za djelovanjem druge osobe na način koji mi želimo. Podigli smo našu svijest iznad zemaljskih shvaćanja, a to je doista božansko iskustvo.
