Jeste li ikada zatekli sebe kako stojite ispred tuđeg zatvorenog izloga, pokušavajući u mutnom odrazu stakla pronaći potvrdu vlastitog postojanja?
Ljudska duša ima neobičnu potrebu da i nakon završetka jednog životnog poglavlja ostane prikovana za njegove tihe hodnike. Počinjemo tražiti skrivene znakove i prešutne poruke koje drugi ostavlja na stazama javnog prostora. Čini nam se da sudjelujemo u dubokom, mističnom dijalogu duša. No, stvarnost je često mnogo samotnija.
“Čuli smo jeku i povjerovali da glas dolazi od nje.” – Rabindranath Tagore
Što se zapravo događa kada svoj unutarnji kompas, umjesto u vlastito srce, trajno preselimo u tuđe maglovito dvorište, tražeći u jeki ono što nam može dati samo izvorni glas?
Odgovor na ovo pitanje rijetko je u onome što nam se događa danas. Njegov korijen mnogo je češće u našoj dalekoj prošlosti, u našem djetinjstvu. Mnogi su odrasli u domovima u kojima je emocionalna hladnoća roditelja bila svakodnevni krajolik, u kojima se pažnja morala zaraditi, a bliskost je bila uvjetovana ili jednostavno nedostupna. U takvom okruženju dijete razvija izuzetno izoštren radar za preživljavanje. Ono uči čitati suptilne promjene u glasu roditelja, smjeru njegovog pogleda ili koraku koji odjekuje hodnikom, a kada doživi rijedak, usputni osmijeh ili kratki trenutak topline, to za njega predstavlja praznik. Ono je naučilo biti sretno s mrvicama lijepih trenutaka, oskudicu proglašavati obiljem, a hladnoću opravdavati tuđim umorom.
“Dijete će učiniti sve da spasi iluziju o ljubavi svojih roditelja, čak i po cijenu vlastitog uništenja.” – Alice Miller
Taj isti mehanizam, nažalost, prepisujemo i u svoje odrasle odnose. Nakon što se jedna važna životna vrata zatvore, um koji je u djetinjstvu navikao na oskudicu ponovno aktivira svoj stari radar. Kada izostanu stvarni odgovori, naša podsvijest počinje graditi mostove od iluzija. I tada otpočinje tiha igra zrcaljenja – ako mi promijenimo korak, druga strana povuče potez koji djeluje kao odgovor, što u nama stvara lažnu nadu da im je ipak stalo do nas, da ipak misle na nas.
U tom trenutku odrasla osoba u nama ustupa mjesto onom gladnom djetetu iz prošlosti te mi ponovno mrvicu pažnje proglašavamo golemom ljubavlju. No, suština ovih tihih kodova i vizualnih zagonetki koje netko plasira nije u stvaranju skrivenog mosta prema nama, nego u režiranju predstave za javnost koja hrani njihov ego istovremeno držeći nas u stanju vječnog iščekivanja. A mi…dokle god trošimo svoju životnu energiju nastojeći odgonetnuti tuđe skrivene šifre, zapravo ponavljamo staru obiteljsku matricu – i dalje kao djeca stojimo pred zaključanim vratima i molimo za malo pažnje koja nam prirodno pripada.
Kako onda konačno i zauvijek prekinuti taj začarani obrazac ulaženjem u koji svaki puta iznova proživljavamo istu tugu, istu bol i isto nadanje da će ovaj puta biti drugačije, da ćemo ovaj puta biti viđeni?
Pravo iscjeljenje ne započinje onda kada druga strana konačno progleda niti onda kada nam roditelji iz prošlosti pruže ono što su nam ostali dužni. Jer, na kraju krajeva, nitko nikada neće progledati i vidjeti nas, zaista vidjeti (čitaj: voljeti) samo zato što bismo mi to željeli i/ili zato što vjerujemo da to zaslužujemo. Svatko vidi samo ono što može i želi vidjeti sam. A naši roditelji… čak i ako su još OVDJE, nisu nam ništa dužni. Oni su takvi kakvi jesu i, dok smo bili djeca, voljeli su nas onako kako su jedino znali i mogli u skladu sa svojom razinom svijesti, u skladu sa svojim unutarnjim dramama, u skladu sa svojim programima i uvjerenjima koji su im usađeni, baš kao i ovi sada nama.
Naš povratak u vlastitu stijenu započinje u onom trenutku kada shvatimo da smo odrasli i da smo kao takvi jedini i isključivi odgovorni za svoju sreću, za svoju radost i za sve drugo što nam je život pripremio na putovanju naše duše OVDJE.
“Najmoćniji je onaj tko ima moć nad samim sobom.” – Seneka
A ta moć vraća se u tišini radikalnog odustajanja od uloge prosjaka. I zato, da bismo izašli iz ove igre tumačenja skrivenih signala, trebamo utišati glas iz djetinjstva koji nas uvjerava da je ljubav teška, komplicirana i skrivena u zagonetkama i napraviti korak unatrag – prema vlastitoj unutrašnjosti.
A onog čovjeka koji nas je ranio svojim hladnim igrama i prešutnim kaznama trebamo shvatiti kao privremenog učitelja. Njegova uloga nije bila da nas slomi, nego da nas kroz bolnu lekciju suoči s našim najranijim ranama i potakne nas da podignemo čvrste, stabilne granice te sami sebi pružimo toplinu koju smo predugo tražili u drugima.
Zato jednom zauvijek okrenite glavu od tog mutnog izloga i prestanite trošiti svoju dragocjenu energiju na dešifriranje tuđe hladnoće. Vaš unutarnji sjaj ne služi tome da uvene čekajući odraz u tuđem praznom ogledalu, nego da gori punim plućima kroz vaše stvaralaštvo i ljude koji vas vole jasno, glasno i bez šifri. Vi niste rođeni da budete publika u tuđem kazalištu sjena – rođeni ste da budete autor vlastitog života.
Martina Setnik
