Irac Mark Boyle, fakultetski obrazovana osoba, bivši uspješni menadžer i imućan čovjek, odrekao se novca, živi bez prihoda, bez bankovnog računa i bez potrošnje. Evo kako je to učinio.
“Da mi je netko rekao prije sedam godina, na mojoj posljednjoj godini poslovne ekonomije, da ću znati živjeti bez novca, vjerojatno bih se zagrcnuo s mojim obrokom spremljenim u mikrovalnoj pećnici.
Tada mi je bio plan da nađem ‘dobar’ posao, zaradim što je više moguće novca i kupim stvari koje će ukazati društvu da sam uspješan. Kroz neko vrijeme sam to i činio – imao sam fantastičan posao menadžera u velikoj tvrtki organske hrane i imao sam jahtu u luci.
Da nisam bio u prilici kupiti video pod nazivom “Gandhi”, još bi to radio i danas. Umjesto toga, u posljednjih petnaest mjeseci, nisam potrošio ni primio ni jedan jedini peni. Ništa.
Gandhi i promjena
Do promjene u životnom putu došlo je jedne večeri na jahti dok sam filozofirao s prijateljem uz čašu vina. Iako sam bio pod značajnim utjecajem Gandhijevog citata “budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”, nisam imao pojma što je ta promjena sve do tog trenutka.
Počeli smo razgovarati o svim važnijim pitanjima u svijetu – uništavanje okoliša, o ratovima oko resursa, industrijskim farmama, lošim uvjetima rada – i pitali se kojem od njih bi bilo najbolje posvetiti svoje vrijeme. Nije da smo se osjećali sposobnima napraviti neku razliku, bili smo poput dvije male kapi u vrlo zagađenim oceanu.
Ali te večeri sam shvatio. Ova pitanja nisu bila nepovezana kao što sam ranije mislilo – imali su zajednički uzrok. Vjerujem da je činjenica što više ne vidimo kako izravne posljedice naših kupnji utječu na ljude, na okoliš i životinje – je faktor koji ujedinjuje ove probleme.
Stupanj nesklada između potrošača i konzumirane robe se toliko povećao da smo potpuno nesvjesni razine uništenja i patnje utjelovljene u ‘stvarima’ koje kupujemo.
Vrlo malo ljudi zapravo želi izazvati patnju drugima; većina jednostavno nema pojma da upravo to rade. Alat koji je omogućio ovaj nesklad je novac, pogotovo na globaliziranoj razini.
Uzmite za primjer: ako bi uzgajali vlastitu hranu, ne bismo trećinu nje protraćili kao što to radimo danas. Ako bi napravili vlastite stolove i stolice, ne bi ih odbacili čim promijenimo unutarnji dekor. Ako bi morali sami čistiti vlastitu pitku vodu, vjerojatno ne bi obavljali nuždu u nju.
Biti promjena u svijetu – ali kako?
Dakle, ako sam želio biti promjena koju sam želio vidjeti u svijetu, to je nažalost značilo da ću morati odustati od novca, što sam u početku odlučio napraviti na godinu dana.
Tako sam napravio popis osnovnih stvari potrebnih za preživljavanje. Obožavam hranu, tako da je ona bila na vrhu popisa.
Postoje četiri osnovna izvora besplatne hrane: sakupljati divlje plodove, uzgojiti vlastitu hranu, razmjena hrane i iskoristiti odbačenu hranu, koje je previše.
Prvi dan sam nahranio 150 ljudi obrokom od tri slijeda napravljena od sakupljene i bačene hrane. Većinu godine sam jeo svoje vlastite usjeve, a otpad je činio samo oko pet posto moje prehrane.
Kuham vani – bila kiša ili sunce – na plinskoj peći.
Iduće je bilo sklonište. Nabavio sam si karavan, parkirao ga na organskoj farmi na kojoj sam volontirao i montirao ga izvan električne mreže. Koristio sam drvo koje bih podrezao ili pokupio i palio ga u peći napravljenoj od plinske boce da bih ugrijao svoj skromni dom i imao sam zahodsku školjku pomoću koje sam izmet koristio kao prirodno gnojivo. Kupao sam se u rijeci, a za pranje zubi koristio sam kost od sipe sa slatkim anisom, neobično za vegana. Za toaletni papir bih koristio novine koje sam dobivao od lokalnih raznosača (jednom sam obrisao stražnjicu s pričom o sebi :-)… nije bio dvoslojni, ali i to je brzo postalo normalno.
Za transport sam koristio bicikl i prikolicu pa se 55 km do grada isplatilo dvostruko od pretplate za teretanu.
Za rasvjetu sam koristio svijeće od pčelinjeg voska.
Najsretnija godina
Mnogi ljudi me etiketiraju kao antikapitalistu. Iako vjerujem da je kapitalizam fundamentalno pogrešan, zahtijeva beskonačan rast na ograničenom planetu, ne protivim se ničemu. Ja sam za prirodu, za zajednicu i za sreću.
I evo što ne shvaćam – ako sav taj konzumerizam i uništavanje okoliša donosi sreću, to bi imalo nekog smisla. No, svi ključni pokazatelji nesreće – depresija, kriminal, duševne bolesti, pretilost, suicid i ostalo su u porastu. Više novca čini se, ne donosi više sreće.
Ironično, ova godina je najsretnija u mom životu. Imam više prijatelja u zajednici nego ikad, nisam bio bolestan otkad sam počeo s ovim i nikad nisam bio u boljoj formi. Shvatio sam da je prijateljstvo, a ne novac, prava sigurnost, da je većina zapadnjačkog siromaštva duhovnog karaktera i da je neovisnost zapravo međuovisnost.
Možemo li svi mi živjeti ovako u budućnosti? Ne. To bi bila katastrofa. Previše smo ovisni o informatičkoj tehnologiji i jeftinoj energiji i uspjeli smo izgraditi čitavu globalnu infrastrukturu oko oboje unatoč njihovom obilju.
Ali ako delegiramo odlučivanje na razine zajednice ne veće od 150 ljudi, onda zašto ne?
Više od 90 posto našeg vremena na ovom planetu, razdoblje kada smo živjeli puno više ekološki, živjeli smo bez novca. Sada smo jedina vrsta koja ga koristi, vjerojatno zato što smo vrsta koja je najmanje povezana s prirodom.
Ljudi me danas često pitaju što mi nedostaje u odnosu na moj stari svijet bogatstva i poslovanja.
Stres? Prometne gužve? Izvješća iz banke? Računi?
