Danilo Kiš: Nacionalizam – kolektivna i pojedinačna paranoja

Nacionalizam je, prije svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubljenja individualne svijesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo nego zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju “izraziti se”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimulira ga kao  individuu ili ga sprječava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je prisiljen svoj entitet tražiti izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture.

Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. S teretom takve, tajne, polu-javne ili javne misije, N.N. postaje čovjek akcije, narodni tribun, privid individuuma.

Kad smo ga već sveli na tu mjeru, na njegovu pravu mjeru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smjestio – ili gdje su ga drugi smjestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Julesa. To je onaj Sartreov Jules, koji je obiteljska nula, čija je jedina osobina da zna problijedjeti na spomen jedne jedine teme: Engleza.

To bljedilo, to drhtanje, ta njegova “tajna”, da zna problijedjeti na spomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim spominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davat će vam znakove rukama i nogama, jer Jules je osjetljiv na Engleze, zaboga – pa to svi znaju, Jules mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rječju, Jules je osoba, on postaje osoba zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primjenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće – i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredjeljenja, on je nula. On je zapostavio obitelj, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one previše sitne u odnosu na njegov mesijanizam.

Treba li reći da je on, po opredjeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sarteov stav o antisemitizmu, “potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovjek prihvaća ne samo prema drugim nacijama nego i prema čovjeku općenito, prema povjesti i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija svijeta”.

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrijednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrijednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesira, ne interesiraju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati.

Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredjeljenje, angažiranje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još posljednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše “iz naroda i za narod”, koji svoj individualni glas tobože podčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsjetimo, kič bi se mogao mjeriti stupnjem banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se.  Ali stvar nije tako jednostavna. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasljeđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno.

Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svijetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Inzistiranje na famoznom coleur locale – u, također je, ako je izvan umjetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umjetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša povijest je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov.

Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opće vrijednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam je nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah.

Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvijek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj vlastiti maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobjeda izabranog neprijatelja jest njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobjeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, je apsolutna pobjeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobjede, zagarantirana pobjeda, poraz nikad konačan.

Nacionalista se ne boji nikoga, “nikoga do Boga”, a njegov bog je bog po njegovoj mjeri, blijedi rođak Jules, negdje za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, “ponos obitelji”, obiteljski entitet, svjesni i organizirani dio obitelji i nacije – blijedi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. “To je kukavica koja ne želi priznati svoj kukavičluk; ubojica koji potiskuje svoju naklonost ka ubojstvu, nemoćan da je sasvim priguši, a koji se, ipak, ne usuđuje ubiti, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu.

Nezadovoljnik koji se u mirnodopsko vrijeme ne usuđuje pobuniti iz straha od konsekvenci svoje pobune” – slika i prilika citiranog Sartreovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredjeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba?

Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procjepu, u praznini, ne sudjeluje u društvenom životu, a individualnost mu je uskraćena u ime ideologije – i što mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugdje? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija…

Danilo Kiš/znakoviporedputa