Widget not in any sidebars
Bolnica je bila kao i svaka druga, zaogrnuta u sivilo očaja i hladnoću keramičkih pločica po kojima su klizili metalni kotači starih kolica i lupkale pokoje potpetice. Kada bi gluhoj osobi ovo bili prvi zvukovi koje bi čula oni bi zasigurno potjerali suze radosnice niz njeno lice, no nama koji ovu glazbu možemo usporediti s pjevom ptica i smijehom djeteta zvuci su tjerali trnce niz kičmu, istu kičmu koju tako rijetko u zdravlju držimo uspravljenu sve dok u bolesti više nismo u mogućnosti. Sjedio sam na narančastoj klupi u hodniku čija je plastika vidjela i bolje dane i kratio vrijeme brojeći ljude koji su pored mene prolazili, nadao sam se da ih više nikada neću sresti. Ne znam koji su me više užasavali, oni sa ili bez stetoskopa oko vrata, ni s jednima od njih nisam htio dijeliti svoje vrijeme. Nisam ih htio humanizirati, svi su oni bili samo stranci koji me se nisu ticali i koji su prolazili dugim hodnicima ne mareći za mene jednako kao što ja nisam mario za njih. Htio sam razmišljati o korisnim stvarima, iskoristiti ovu situaciju za preslagivanje pripremljenih činjenica i fraza u glavi za nadolazeći sastanak na poslu. Htio sam još jednom misaono proći kroz implementaciju novih procesa za praćenje trendova no svaki puta kada bi mi koncentracija potrajala dovoljno dugo da misli krenu u produktivnom smjeru, pažnju bi mi otela egzotična medicinska sestra i njeni tanki gležnjevi koji su predstavljali minimalnu količinu potrebne ljepote koja bi me zadržala na ovom surovom mjestu. Prošlo je već više od pola sata, a ja sam i dalje strpljivo čekao da netko dođe po mene i taman kada sam htio ustati i rastegnuti se, vrata iza mene su se otvorila, a neka nova bijela kuta pozvala me unutra.
“Možemo mu ublažavati bolove. Jeste li riješili sve njegove poslove i obveze?” upitao me hladno kao da razgovaramo o poslovnoj transakciji, a ne o čovjeku koji me istukao remenom kada me prvi put uhvatio s cigaretom. Nije se ni trudio pokazati suosjećanje, nije glumio, posao je obavljao kvalitetno i automatski. Moj mu je djed bio samo broj kao što su i meni bili svi oni ljudi s druge strane vrata. Samo broj, beznačajan i po ničemu poseban niti drukčiji od sljedećih koje će tog dana pregledati. Možda sam mu i ja bio samo jedan u nizu kojemu će tog dana postaviti ista pitanja i površno se rukovati na rastanku.
Kada sam vidio djeda na ležaju, djelovao mi je maleno, više to nije bio čovjek duboka glasa, uspravna držanja i strogih odgojnih mjera. Sada je preda mnom ležala ljuštura od nekad velikog čovjeka, blijeda, smežurana i prošarana plavim žilama koje su se mogle vidjeti i tamo gdje ih čovjek ne bi očekivao. Nisam siguran da li me prepoznao, no nije ni bitno, već sam se i tako priviknuo da me već godinama zamjenjuje s mojim ocem. Privukao sam stolac do njegova kreveta i pažljivo sjeo pazeći da ga ne probudim. Nisam očekivao da će biti u stanju govoriti, htio sam ga samo vidjeti još jednom, pristojno odraditi ono što se od mene očekuje, posjetiti ga po zadnji put. Možda sam se trebao nasmiješiti kada je otvorio oči i pogledao me no samo sam nastavio zuriti u njega, nisam mu htio davati lažnu nadu da će sve biti dobro, no on je očito točno znao što ga čeka i nije mi djelovao depresivno. Da su kojim slučajem uloge bile zamijenjene, ja bi jecao u tom krevetu, držao se grčevito za plahte i vrištao da ne želim umrijeti, a on bi me tješio i poticao da budem hrabar. Gledali smo se neko vrijeme u tišini, ali tko zna što je on vidio ispred sebe.
“Ja sam Bog.” progovorio je. Glas mu je bio hrapav i umoran.
“To je od morfija deda.” odgovorio sam i nježno ga potapšao po koljenu, mislim da mi se čak omaknuo i osmijeh.
“Isus… Buda… Zeus…” kašljao je nakon svake riječi “Zašto ne morfij, ime kak bilo koje drugo.”
“Ma ne deda, lijekovi, to ti je zbog… Ma nema veze. Da, ime ti je morfij”
Ostao sam iznenađen kada se deda uspravio u krevetu i prestao kašljati. Govor mu se pročistio, a neka nova vedrina došla na lice. Da li je sve prije bilo samo pretvaranje ili su mu pojačali dozu pa je nalet energije do maloprije oronula starca podigao u zadnjih par energičnih životnih minuta? Nisam znao kako reagirati i što mu reći pa sam u nedostatku mašte dozvolio da mi iz usta ispadne klišej pitanje “Da li te strah?”
“Čeg? Pa i tako bum se rodil prije neg ke ti stigneš izajti iz bolnice.” nasmijao se.
Znao sam da se lijekovi igraju sa senilnim i oštećenim umom pa mu nisam htio proturječiti, ako će mu ovo biti zadnji dijalog u kojemu će sudjelovati, onda to neće biti svađa, a ako baš i mora biti, ja neću biti taj koji će ju isprovocirati.
“Kako misliš da ćeš se ponovno roditi? Nikad nisi odobravao što je baka išla u crkvu, želiš mi reći da si potajno prakticirao hinduizam?” pitao sam ga.
“Hin – du? Ke ti je to hindu?” zbunio sam ga, možda ipak nije bio toliko suvisao koliko sam mislio.
“Hinduizam deda, reinkarnacija, u to vjeruju ljudi koji žive u Indiji.”
“Daleke je Indija,” odgovorio mi je “a ne znam ti ja ke ti je ta tvoja renacija.”
Widget not in any sidebars
Da nas je netko sa strane slušao, pomislio bi vjerojatno da sam lud jer razgovor je sve više podsjećao na pokušavanje dobivanja racionalnog i poslušnog ponašanja od trogodišnjaka koji vam upravo objašnjava o svojim kulama i čarobnim zmajevima, a vi samo želite da pojede svoj špinat.
“Kad mrem, ponovno bum se rodil.” nastavio je svoju priču “Ne odma, ali jako brzo. Već sam se puno puta rodil. Bil sam po svukud, i u toj Indiji sam bil. Tam sam prvi put bil ženska i bil sam lep ko slika mali. Imal sam tak dobre cicke da su se svi za menom okretali.”
“Što si imao deda!?!”
“Cicke sam imal! Ke se prenemažeš kak da ne znaš ke su cicke. Ženske imaju cicke pa sem ja isto imal cicke, pak normalno. Imal sam i sinove i kćeri, dvoje mi je mrelo, al sam se i ta dva puta ponovno rodil.”
“Malo si me pogubio deda. Umrlo ti je dvoje djece pa si se ti opet rodio dva puta, ti si umro nakon što su ti djeca tada umrla?”
“Mrel sam kak sin i ponovno se rodil, onda sam mrel kak kćer i ponovno se rodil, a sad bum i odavde mrel. Pa nisam ja sam jeden u jednom, kaj god! Pa ja sem ti po svud!” počeo se toliko jako smijati da su mu suze počele teći niz obraze “Pripovedam sam sa sobom! Pripovedam sam sa sobom!”
Njegovo čudesno veselje i smijeh trajali su neko vrijeme, a ja sam ga u čudu gledao bez riječi. Ovaj razgovor iz minute u minutu postajao je sve bizarniji.
“Mislim da bum se ovaj put rodil negdi gde nema tolko žica i monitorov po svukud. Negdi di bu bilo uzbudljivo, možda tam negdi u 1500-tu. Ke nije tam nekak onaj Kolumbov našel Indiju?”
Ne znam što me više zabavljalo, to što mi je djed miješao vremensku i prostornu dimenziju ili činjenica da je više manje točno pogodio kada je otkrivena Amerika. Odjednom više nisam mario za proračunske tablice koje su me čekale i sve što sam htio je da ovaj razgovor potraje što dulje.
“Deda, kako se misliš roditi ponovno u 1500-toj ako je to prošlost, zar se nećeš roditi ponovno prije nego što ja izađem iz bolnice, nisi li tako rekao? Ili ne odmah, možda sutra ili prekosutra, ali to ti je budućnost deda, nije to 1500-ta.”
“Niš ti ne razmeš mali.”
“Očito ne.” nasmijao sam se.
“Prije, posle, sve su ti to zmišljotine, to ti je nekaj kaj sad postoji, al ne postoji ti to navek i ne postoji ti to nigdi osim sad tu tebi.” deda mi je očito pod stare dane odlučio postati filozof, ali barem nisam gubio interes za ovaj susret s njim niti sam žalio za svojom odlukom da ga posjetim. Još smo neko vrijeme razgovarali, a njegove su riječi imale sve manje smisla pa mi je postajalo naporno slušati ga. On kao da je osjetio moj nedostatak početnog zanimanja pa je sve sporije govorio i sve češće kašljao tonući polako natrag u svoj ležaj. “Uvek se pristojno pozdravi kad se sretneš.” bile su zadnje riječi koje mi je rekao prije nego je zauvijek zatvorio oči… Nisam očekivao da ću toliko plakati.
Sprovod je bio dostojanstven, bez one ružne limene glazbe koja samo pojačava tugu koje i tako ima previše. Bio je to sunčani dan, toliko topao da sam se pošteno znojio pod odijelom i zavidno gledao gospođe koje su mahale lepezama očajnički želeći gutljaj vode. Ugledao sam nećakinju kako iza svih ljudi zaigrano trči za leptirom dok moja sestra posramljeno sliježe ramenima, znala je da bi puno veću scenu izazvalo njeno dovikivanje pa je pustila kćer da se neometano igra. Dok sam gledao to dijete kojem nisu smetale ni vrućina, ni žalosna atmosfera kroz glavu su mi prošle djedove vesele riječi “Pripovedam sam sa sobom!” koje je kroz smijeh vikao i odjednom mi se racionalni dio mozga u potpunosti ugasio. Nisam više čuo svećenika, nisam osjetio znoj koji mi se slijevao niz leđa, samo sam gledao nećakinju i vidio sebe. Povezanost, neraskidivost, beskonačnost i nedjeljivost bili su pojmovi koji su bubnjali u mom umu. Stajao sam pored lijesa i primijetio kako ga nespretno počinju spuštati u raku. Jesam li ja svoj djed? Jesam li ja svoja nećakinja? Psujem li sam sebe kada psujem šefa, hvalim li sebe kada hvalim prijatelja i vodim li ljubav sam sa sobom kada sam u krevetu sa ženom? Možda mi treba morfij kako bi shvatio, možda mi ništa neće pomoći da makar dotaknem nivo prosvjetljenja koje mi je djed doživio, a možda sam upravo okružen sobom gledajući kako sam sebe pokapam okružen samim sobom slušajući se kako razmišljam o sebi. Deda je umro, ja sam sretan. Kako neprimjereno i kako savršeno.
Autorica: Petra Milašin, petramilasin.blog
