Nismo li svi mi djeca nebeskih roditelja, koja su zaboravila na svoje porijeklo i zadatak koji su došli obaviti? Djeca, prerušena u Zemljane, uspavana zemaljskim jelima i pićima…
Dolazimo čisti, svježeg sjećanja na dom, potpuno svjesni svog porijekla. Učimo temeljne postavke ovoga svijeta, njegova pravila i zakone. Učimo se uklopiti, povezati, zadobiti ljubav i odobravanje.
S povećavanjem razine znanja o ovom svijetu, oblikuje se naša osobnost, koja postupno definira načine na koje ga promatramo i na njega odgovaramo.
Gdje završavamo mi, a počinju drugi? Što je to što nas razlikuje?
Sve jasnije uočavamo granice svog tijela, tog kalupa kroz koji se duša iskazuje. Učimo živjeti kao individue. U kontaktu s drugima, formiramo uloge. Tražimo sebe, i svoje.
Nagomilano znanje o ovome svijetu postupno istiskuje sjećanje na naš dom, koje proviruje samo povremeno, kroz osjećaje praznine, čežnje, osvještavanje “onoga nečega što uvijek nedostaje”… Kroz kroničan nedostatak one iskonske radosti, koju nam je “okrutno oduzela” svakodnevica, obojena raznim zahtjevima, trebanjima i moranjima… Pa onda i našim pokušajima da na iste uspješno odgovorimo.
Uslijed nepoznavanja stvarnih uzroka svojih boljki, fokus prebacujemo na “zemaljska jela i pića“: hranu i različita sredstva privremene ugode, površne međuljudske odnose i kratkotrajne zabave, gomilanje materijalnih stvari (odjeće, obuće, gadgeta), ali i na uloge, obaveze, zadatke- tko zna što sve ne.
Svoje osjećaje ranjenosti i izgubljenosti umrtvljujemo svim dostupnim čudima ovoga svijeta: od radoholičarstva do sredstava ovisnosti, pa uvijek, u konačnici, ostajemo nekako gladni. Nekako prazni. Nekako nezadovoljeni.
Nekako, ništa nema smisla, barem ne dugoročno. Oko podneva, zadovoljstvo prve ispijene jutarnje kave je već odavno ishlapilo, a i sjećanje na opuštenost prošlotjednog nedjeljnog izleta polako, ali sigurno blijedi.. Čime god se mi to pokušavali ispuniti, osjećaj praznine se vraća- još dominantniji i snažniji. Još prisutniji.
Bez uspostavljanja trajnog kontakta s našim nebeskim domom, on takav i ostaje.
Bez sjećanja na stvarnu svrhu našeg boravka ovdje, preostaje nam samo lutanje.
Poruke s neba pristižu, ali nema koga da ih čuje. Gomilaju se u sandučiću u koji čovjek okupiran svom silinom zbivanja vanjskoga svijeta nikada ni ne proviruje.
Jer se ne usudi.
Jer sada… pa nikada… on jednostavno ne stigne.
Toliko je egzistencijalnih zahtjeva: brige oko novca, kućanstva, neplaćenih računa… djece.
Toliko je budućnosti: stvari koje treba učiniti i napraviti, projekata koje treba započeti ili završiti, odmora koje treba isplanirati, okolnosti koje treba dočekati…
Toliko je podjela: njih, nas; tvojeg, mojeg; svačijeg, ničijeg…
Toliko je previranja: sukoba i ratova, nepravde, bespotrebnih kaosa i gluposti, serviranih od strane medija…
Toliko je svega… Da je u tom šušuru izgubljen onaj Pravi Ja…
Nebeski princ spava snom očajnika. Probude ga, na tren, tek ozbiljniji životni potresi i oluje.
Život, ta beskrajna kreacija, sanja snom paćenika.
Prinčevi i princeze, sinovi i kćeri nebeskih roditelja, probudimo se!
Uz pomoć i vodstvo s neba, možemo savladati naizgled sve izazove na našem putu i ispuniti zadatke svog poslanja.
Put nam je osvijetljen, vrata otvorena.
Pa pođimo, onda, zajedno, doma!
Ana Matorić- Akasha/zagrljaj-cjelovitosti.com