Svake godine širom svijeta umre više od 50 milijuna ljudi. Dva glavna oblika pogrebnih običaja usvojena kod većine ljudi su ukop (sahrana) i kremacija. Zoroastrijanci iz Bombaja u Indiji su mala zajednica koja svoje mrtve ostavlja na otvorenom u Tornjevima tišine da ih pojedu lešinari. U prošlosti su neke civilizacije svoje mrtve mumificirale. Metodologijom duhovnog istraživanja ispitali smo učinke nekih glavnih vrsta modernih pogrebnih običaja iz perspektive pomaganja našim predcima u zagrobnom životu.
Popularni koncept kaže da nakon smrti duša ide prema svjetlu ili ima svoje voljene koji je čekaju na drugoj strani da joj požele dobrodošlicu itd. Drugo popularno vjerovanje je da nam naši preminuli predci mogu pomoći na Zemlji. Međutim, ovo je daleko od istine. Većini naših preminulih predaka je očajnički potrebna pomoć.
Jedini ljudi koji mogu učiniti nešto za njih su njihovi nasljednici na Zemlji. Jedini način na koji mogu privući pažnju svojih nasljednika je da ih uznemiruju. Ovo uznemirivanje može biti u različitim oblicima dok se ne dosegne točka u kojoj je nasljednik stjeran u kut i prisiljen obavljati neku duhovnu praksu koja će ga osloboditi neugodnosti koje mu pričinjavaju predci.
Način na koji sahranjujemo svoje mrtve može doprinijeti ili umanjiti ometanja koja predak mora proći u suptilnoj dimenziji.
Ponekad ljudi odmjeravaju razloge za i protiv različitih oblika pogrebnih običaja razmatrajući njihov utjecaj na okruženje. Ovo je jednostran pristup. Međutim, najveća šteta se čini u duhovnom okruženju kada se primjenom duhovno štetnog pogrebnog običaja dovede do daljnjih neugodnosti za suptilno tijelo preminulog pretka.
Što se događa s fizičkim tijelom nakon smrti?
Kada osoba umre, samo fizičko tijelo se gasi, ali suptilno tijelo, koje se sastoji od uma, intelekta i ega koji sadrži sve želje i impresije, nastavlja postojati. Um, intelekt i suptilni ego formiraju osobnost pojedinca. Ove karakteristike osobnosti ostaju netaknute i fizičko umiranje ni na koji način ne mijenja osobu.
Koncept vezanosti za vlastito fizičko tijelo
Kada osoba umre, nisu joj poznata sva iskustva života poslije smrti. Zbog toga osoba teži tijelu koje poznaje i svijetu iz kojega je došla, iako je mrtva. Ovo je još jače izraženo kada je tijelo ostalo sačuvano, kao što se događa kada se tijelo balzamira ili zamrzne za kasniju sahranu.
Suptilno tijelo osjeća povezanost sa svojim fizičkim tijelom i još mu je teže odvojiti se i nastaviti sa svojim daljnjim putovanjem jer ne može ostaviti svoj prethodni “dom” – svoje fizičko tijelo.
Vibracije oko mrtvog tijela koje privlače negativne frekvencije
U trenutku smrti iz tijela se oslobađaju plinovi, uslijed raspadanja tijela. Frekvencije i vibracije tih plinova su po prirodi negativne i kao rezultat se u neposrednom okruženju povećava komponenta Tame. Duhovi (negativne energije) bivaju privučeni ovim negativnim frekvencijama i ulaze u okruženje mrtvog tijela.
Sljedeću seriju crteža temeljenih na duhovnom znanju nacrtali su duhovni tragatelji koji imaju razvijeno šesto čulo koje im omogućava da “vide” ono što se događa suptilnom tijelu preminule osobe, kao i što se događa u okruženju fizičkog tijela preminule osobe.
Duhovi napadaju mrtvo tijelo ostvarujući kontrolu nad pet vitalnih energija i sub-vitalnih energija, koje su u trenutku smrti u procesu oslobađanja iz tijela u Univerzum. Oni na mrtvo tijelo emitiraju crnu energiju u obliku dima koji ga obavija i stvara crni pokrivač preko njega. Ovaj dim je nevidljiv, ali može biti primijećen pomoću šestog čula (ESP) – nadčulne percepcije. Duhovi prenose crne frekvencije na mrtvo tijelo i leš se s njima napuni.
Kada duhovi uspostave kontrolu nad fizičkim tijelom, pet vitalnih energija i sub-vitalnim energijama, svoju pažnju usmjeravaju na hvatanje suptilnog tijela preminule osobe.
Suptilno tijelo prosječne osobe je obično puno svjetovnih želja i kruži naokolo u Zemljinoj ravni. Uslijed psihološke vezanosti za fizičko tijelo i zbog vitalne energije koja se oslobađa iz mrtvog tijela u atmosferu u razdoblju od nekoliko dana, ono je suptilno povezano s njime. Duhovi koriste ovu suptilnu vezu da dopru do suptilnog tijela i hvataju ga u zamku, na način da ga uvlače u vrtlog crne energije i hvataju suptilno tijelo u mrežu crnih frekvencija.
Ovo onemogućava slobodno kretanje suptilnog tijela i stvara prepreku u njegovom daljnjem putovanju poslije smrti. Nakon nekog vremena, mnogo duhova se pridružuje napadu na suptilno tijelo stvaranjem dodatnih omotača crnih frekvencija čime preuzimaju potpunu kontrolu nad njim. Na ovaj način, duhovi sustavno preuzimaju kontrolu nad mrtvim tijelom i suptilnim tijelom preminulog pretka.
Iz duhovne perspektive, pogrebni običaj treba imati sljedeće ciljeve:
- Svesti mogućnost napada duhova na najmanju mjeru
- Pomoći suptilnom tijelu da se riješi vezanosti za fizičko tijelo
- Pružiti poticaj i zaštitu suptilnom tijelu u njegovom daljnjem putovanju poslije smrti.
Informacije i slike u tekstu koji slijedi je prenijela gospođica Anjali Gadgil, tragateljica iz SSRF-a s vrlo razvijenim šestim čulom. Informacije i slike su dobivene od Univerzalnog Uma i Intelekta i pokazuju točan slijed suptilnih događaja kada je osoba kremirana, pokopana ili ostavljena lešinarima da je pojedu.
Kremiranje tijela
Kremiranje je praksa spaljivanja leša. Važno je napomenuti da kremiranje treba obaviti što je moguće ranije, a najbolje prije zalaska sunca. Ako je osoba umrla noću, s kremacijom se može sačekati do jutra. Ubrzavanjem pogreba umanjuje se utjecaj duhova (negativnih energija) na mrtvo tijelo.
Ovo je slijed događaja koji su promatrani:
1. U tijeku kremiranja (s učinkom Apsolutnog elementa Vatre) praćene recitiranjem specifičnih mantri, pet vitalnih energija, sub-vitalne energije i plinovi koji se oslobađaju iz leša se istjeruju i dezintegriraju u atmosferi.
2. Zahvaljujući Apsolutnom elementu Vatre i mantrama, oko tijela koje gori stvara se suptilni zaštitni omotač koji ga štiti od napada duhova.
3. Zahvaljujući potpunoj dezintegraciji pet vitalnih energija i sub-vitalnih energija, svaka suptilna veza koju je suptilno tijelo imalo s fizičkim tijelom je prekinuta.
4. Apsolutni element Vatre i mantre, također, čiste suptilno tijelo od frekvencija Raja-Tame (Rađa (akcija, strast) – Tama (inertnost, neznanje)) i stvaraju zaštitni omotač oko njega.
5. Kao rezultat, suptilno tijelo, koje je sada očišćeno od frekvencija Raja-Tame, postaje lakše i više sāttvik (sattvik – dominira suptilna Sattva komponenta – čistoća, znanje). Ovo mu olakšava daljnje putovanje izvan Zemljine ravni.
Brza analiza kremiranja pokazuje da ona ispunjava sve kriterije učinkovitosti pogrebnog običaja.
Ako tijelo nije potpuno spaljeno i dalje mu prijeti opasnost napada od strane mantrika (negativnih entiteta).
Ukop
Proizvođači pogrebnih sanduka prave lijesove s nevidljivim bravama i gumenim brtvama. Ovi lijesovi su poznati i kao zapečaćeni sanduci. Sanduci su napravljeni tako da ne dozvole prodiranje vode, zemlje i zraka unutra. Međutim, oni, također, vrlo uspješno zadržavaju sve plinove koji se oslobađaju u sanduku.
Suptilni pritisak u sanduku raste kako se negativne frekvencije koje leš zrači materijaliziraju unutar sanduka i pretvaraju u crni omotač oko tijela. Ovaj proces materijalizacije stvara neugodne, vruće frekvencije trenja. Ove frekvencije stvaraju suptilni negativni zvuk koji privlači duhove (negativne energije).
Duhovi ulaze u lijes i preuzimaju kontrolu nad pet vitalnih energija i sub-vitalnih energija i počinju obavijati leš omotačem crne energije. Budući da se tijelo sahranjuje u zemlju, ono privlači negativne frekvencije iz ravni Pakla koje formiraju svod zračenja crnih frekvencija preko leša.
Duhovi koriste kontrolu koju imaju nad fizičkim tijelom, pet vitalnih energija i sub-vitalnih energija, da bi pristupili suptilnom tijelu. S vremenom, s navalom crne energije od strane duhova, povećava se i težina suptilnog tijela. Suptilno tijelo biva povučeno prema sanduku i uhvaćeno u njega i postaje plijen za napade duhova.
Pošto su suptilna tijela pokopanih zarobljena u ravni Zemlje, njihova mogućnost da postanu duhovi je veća nego kod onih čija su tijela kremirana. Čak i ako je osoba vodila relativno dobar život dok je bila živa, samim činom pokopa (ukopa) njena mogućnost da postane duh, iako protiv svoje volje, mnogostruko se povećava.
Pod utjecajem drugih duhova, ona je prisiljena počiniti djela zbog kojih se povećavaju grijesi koji osobu vuku dublje ka nižim ravnima Univerzuma.
Suptilna analiza metode sahranjivanja (ukopa) pokazuje da ona ne ispunjava niti jedan od kriterija učinkovitosti pogrebnog običaja.
Hranjenje lešinara mrtvim tijelom
Zajednica Parsijanaca (Zoroastrijanaca) odlaže svoje mrtve stavljajući tijela na mjesto zvano “Toranj tišine”. Toranj je otvoren prema nebu i nema krova. Tijelo je izloženo sunčevim zrakama da bi se raspalo i lešinarima da ga pojedu.
Pošto je suptilno tijelo još uvijek vezano za fizičko tijelo u vrijeme smrti, ono prolazi kroz agoniju dok tijelo trgaju lešinari i dok se ono raspada.
Da tijelo ne bi bilo korišteno kao sredstvo za napad na suptilno tijelo, ono mora biti uništeno potpuno i to što je prije moguće. Vatra je jedini element koji to može brzo napraviti. Potrebno je nekoliko dana da bi pet vitalnih energija i sub-energija potpuno napustile tijelo. Tijekom ovog perioda, mogu ih iskoristiti duhovi da bi preko njih došli do suptilnog tijela preminulog pretka. Sunčeve zrake i lešinari jednostavno nemaju sposobnost uništiti tijelo za nekoliko dana.
Međutim, nešto mnogo štetnije se događa na duhovnoj razini. Zbog toga što kod ove vrste pogrebnog običaja lešinari napadaju leš, miris krvi, kostiju i mesa leša, privlači mnoge negativne entitete (mantrike) i duhove. Oni koriste krv i kosti da obave negativne rituale i ostvare kontrolu nad suptilnim tijelom.
Davanjem tijela lešinarima, cijelo tijelo prelazi pod kontrolu duhova i mantrika u vrlo kratkom vremenu. Oni mnogo lakše postaju robovi ovih negativnih entiteta (mantrika) i neizmjerno pate poslije smrti. Na ovaj način, njihova suptilna tijela ne dobivaju poticaj i lako padaju pod kontrolu duhova i time Pakla. Pored toga, mnogi duhovi zadovoljavaju svoje žudnje i glad za mesom jedući ljudsku krv i meso koristeći lešinare kao medije.
Mantrici (najjači negativni entitet) materijaliziraju suptilni neugodni miris koji se oslobađa kroz krv i meso i uz pomoć recitiranja negativnih mantri, suptilnom tijelu opet daju suptilni oblik. Onda mu daju oblik duha i natjeraju ga da čini mnogo loših djela i tako muči druge.
Suptilna analiza metoda predavanja tijela lešinarima pokazuje da ovaj običaj ne ispunjava niti jedan od kriterija učinkovitosti pogrebnog običaja i štetniji je od sahranjivanja.
Perspektiva okruženja kod kremiranja u odnosu na ukop
Sam pogrebni običaj u kojem ostavljamo tijelo da ga pojedu lešinari može izgledati boljim za zaštitu životne sredine od sahranjivanja u sanduku, kremiranja u krematoriju ili spaljivanja na lomači.
Međutim, prilikom biranja pogrebnog običaja ne možemo razmatrati samo utjecaj na životnu sredinu.
Postoje drugi, duhovni aspekti koje treba razmotriti, kao što je napad duhova. Isključivanjem duhovne dimenzije prilikom donošenja odluka o tome koji pogrebni običaj izabrati i odlukom da sačuvamo tijelo netaknutim, dramatično se povećava šansa da će naši preminuli biti napadnuti od strane duhova.
Zaključak
Od svih vrsta pogrebnih običaja, kremiranje tijela je najkorisnije. Ljudima koji su živjeli relativno dobre živote, samim aktom ukopa se povećavaju šanse da postanu duhovi u životu poslije smrti.
Ponekad smo vezani za pogrebni običaj koji se primjenjuje u kulturi u kojoj živimo. Međutim, duhovne posljedice sahranjivanja i ostavljanja tijela lešinarima trebaju biti sagledane kao protuteža nečijoj psihološkoj vezanosti za određenu vrstu pogrebnog običaja.
spiritualresearchfoundation.org
