Pošto je razvojni duhovni put vrlo osobna i intimna stvar, čovjek se vrlo brzo može osjetiti usamljenim u svijetu u kojem ostali imaju sasvim druge, svakodnevne prioritete. Nemate s kime podijeliti svoja praktična iskustva koja korak po korak počinjete proživljavati, počevši od meditacije pa do drugih metoda koje služe kako biste istražili svoje potencijalne “nadnaravne” sposobnosti.
Kako je moj život sve više prerastao u duhovno putovanje, postajala sam sve usamljenija u svojim idejama… To je bilo doba kada su priče o teorijama zavjere, priče o samopomoći, razvoju svjesnosti, kao i priče o nadolazećoj transformaciji globalne svijesti bile mnogo teže dostupne nego što je to danas slučaj.
Bilo je puno teže doći do takvih saznanja i informacija, a još teže pronaći ljude koji bi rado i bez ustručavanja dijelili svoja iskustva i znanja. Ljudi su u to vrijeme bili vrlo oprezni po tom pitanju.
Mnogi će se pronaći u ovoj priči i razumjeti kada kažem da duhovno putovanje može sasvim čovjeka postaviti u stanje opsesivnosti, pridavajući prioritet isključivo razvoju svijesti i prikupljanju informacije o realnosti u kojoj živimo bez obzira na sve. Tako sam se i ja vrlo brzo našla u stanju opčinjenosti ovim putovanjem i moj život je dobio jedini imperativ – raditi na razvoju svoje svijesti i razvijati se onako kako su me moji interesi usmjeravali.
Takav put u početku može biti vrlo težak. Pošto je razvojni duhovni put vrlo osobna i intimna stvar, čovjek se vrlo brzo može osjetiti usamljenim u svijetu u kojem ostali imaju sasvim druge, svakodnevne prioritete.
Dok ste usmjereni na priče o zabranjenoj povijesti čovječanstva, o teorijama zavjere, o načinima kako sebe izdvojiti iz “matriksa”, o tome kako meditirati, primjećujete da su svi ostali i dalje fokusirani na preživljavanje, zarađivanje crkavice i odlazak na posao. Koliko god im želite prenijeti vaša nova saznanja, svi vas gledaju kao da ste pali s Marsa i nitko vas ne doživljava ozbiljno.
I tako ostajete usamljeni, jer nemate s kime podijeliti ono što proživljavate dok se lagano navikavate na šokantne informacije o “matriksu” u kojem živimo, ili dok se oduševljavate fascinantnim pričama o postojanju visokosvjesnih bića koja posjećuju našu planetu i sudjeluju u njenom razvoju.
Također nemate s kime podijeliti svoja praktična iskustva koja korak po korak počinjete proživljavati, počevši od meditacije pa do drugih metoda koje služe kako biste istražili svoje potencijalne “nadnaravne” sposobnosti.
Ah, to je bilo uzbudljivo vrijeme! Kako sam samo bila fascinirana! Svaki dan je bio nova avantura. Moje shvaćanje svega me je doslovno oborilo s nogu u jednom danu, sjećam se da danima nisam mogla spavati zbog toga. Vrlo brzo, da ne kažem odmah u startu, pronašla sam sugovornike na forumima sličnih tematika. Internet je pravo otkrovenje! Kakva je to riznica za mene bila!
Tako je počelo moje internet druženje s anonimnim ljudima sličnih shvaćanja s kojima sam mogla komunicirati i dijeliti svoja iskustva, koliko-toliko. Nije bilo uživo, ali i virtualno druženje je pomagalo da se ne osjećam usamljenom. Ipak, osjećala sam dozu osamljenosti u mom stvarnom životu. Moja želja je bila da se i u stvarnom životu okružim ljudima koji dijele moja razmišljanja.
Tako se tijekom vremena dogodilo da sam se s nekim istomišljenicima upoznala i osobno, naravno svi smo imali ogromnu želju za povezivanjem s ljudima sličnih shvaćanja pa su ova upoznavanja uvijek bila popraćena s oduševljenjem.
žNaša strast ka razvoju i istraživanju duhovnosti nas je povezala i tako je počelo i privatno druženje, gdje je naglasak uvijek bio na pričama o duhovnom razvoju. Bila su to divna druženja u biti. Malo po malo, počeli smo ulaziti i u privatnost naših života i doživljavati jedni druge kao prijatelje. Bili smo vrlo povezani.
Negdje u cijeloj priči, potpuno sam zaboravila na jednu vrlo važnu stvar, a to je da definiram što za mene doista znači prijateljstvo. Našla sam se u konfuziji gdje mi je vrlo dugo vremena trebalo da razdvojim što znači biti prijatelj, a što znači dijeliti slične interese. Možda će vam ovo zvučati smiješno i kao nešto što se podrazumijeva, no čovjek vrlo lako može zakomplicirati stvari u žudnji da ostvari onu osnovnu potrebu, a to je – potreba da podrškom i razumijevanjem.
I sama vjerujući kako mi je duhovnost na prvom mjestu, počela sam zanemarivati ljude kojima duhovnost nije bila na prvom mjestu i koji nisu razumjeli moju strast prema tome. Počela sam dijeliti ljude na one koji su po mom nekom mišljenju bili na putu duhovnog razvoja i na one koji to nisu bili.
Tada sam tako malo znala i moja percepcija je bila vrlo ograničena. (Ok, ovo je bilo opravdavanje.) Ali i dalje, moj put je bio vrlo uzbudljiv i zabavan i time je bilo održavano moje zanemarivanje jednostavnih činjenica.
Tako se moja selekcija ljudi ograničila na ljude koji su bili mojih shvaćanja. Kako ograničavajuće! Mi kao kompleksna bića imamo toliko mnogo aspekata unutar nas samih, i zaista smo sposobni komunicirati s ljudima koji imaju raznolike interese i shvaćanja.
I unutar takvih različitih grupacija, možemo imati prave prijatelje, one s kojima možete imati vrlo iskren odnos pun razumijevanja i međusobnog poštovanja. No, da se vratim na priču.
Među onima koji su dijelili moje duhovne interese, također sam pronašla iskrene prijatelje. Sa nekima sam zaista ostvarila iskren i prijateljski odnos, ali bilo je i onih s kojima sam stalno ulazila u konflikte.
Moj problem je bio što sam sve te ljude strpala u isti koš prijateljstva. Pod izgovorom da su konflikti samo dio ega kojeg treba prevladati, napravila sam veliku pogrešku. Konflikte i netrpeljivost sam pripisivala egu, te sam se ograđivala od negativnih emocija smatrajući da ja to trebam prevazići, da ja trebam biti neutralna i ne ispoljavati bilo kakvu “negativnost”.
U konfliktima sam ostajala vrlo smirena i neutralna, ne ispoljavajući bilo kakav bijes ili ljutnju, zatvarajući se emotivno pred navalom osuda i bijesa koja je u takvim konfliktima dolazila s druge strane.
Tako sam zapravo gledala kroz prste takvim ljudima, bila sam uvjerena da pošto smo zajedno na duhovnom putovanju, da će i ti ljudi prije ili kasnije prevladati svoje egoistične obrasce i promijeniti odnos prema meni. Očekivala sam od njih da se promjene i tu sam jako pogriješila.
I tako je to išlo jedno duže vrijeme, sve dok nije došao trenutak razdvajanja. To je bio trenutak u kojem smo se počeli razilaziti po pitanju shvaćanja, prvo je počelo sa vrlo blagim neslaganjima, a onda su ta razilaženja počela se širiti sve više i više, a samim time su i sukobi i međusobno nerazumijevanje postajali još veći.
Svatko je iz svog kuta smatrao da je na “višoj razini”, a da je ova druga strana nekako nazadovala, i svatko je pokušavao ovoj drugoj strani da ukaže na te stvari. Naravno da je to apsolutno besmisleno i apsurdno, jer je zapravo s obje strane dolazilo čisto egoistično shvatanje, bez trunke razumijevanja i nastojanja da se prihvatimo takvima kakvi zaista jesmo.
Sve se završilo vrlo burnom svađom, pod izgovorom da je uzrok “duhovno neslaganje i razmimoilaženje”. Ali to uopće nije bio glavni uzrok.
Tek tada, shvatila sam koliko sam zapravo bila slijepa vidjeti da je uzrok svađa i razilaženja bio u vrlo jednostavnim međuljudskim odnosima, onakvima kakvi imaju apsolutno svi ljudi, bez obzira na svoja vjerovanja, shvaćanja, način života, i tako dalje.
U pitanju je bilo emotivno ozljeđivanje, nerazumijevanje, nemogućnost da se otvoreno razgovara bez ulaženja u svađe i vrijeđanje i nemogućnost da se poštuje izbor i način života druge osobe. Uplitanje u životne odluke druge osobe, kao i osuđivanje istih.
Mnogo od ovog što sam navela, pretrpjela sam na svojoj koži, ali kako sam se štitila emotivnim štitom, nisam mogla zaista osjetiti o čemu se zapravo radi.
Nisam htjela priznati sebi koliko dopuštam da me druga osoba maltretira svojim ponašanjem, nego sam se i dalje držala zablude da je to dio ega na koji se ne treba obazirati. Čak me je i ta osoba često znala osuditi da izražavam ego i da treba da ga prevladam, a ja sam joj vjerovala i odbacivala svoje prave osjećaje.
No nakon tog vrlo neugodnog iskustva, mnogo je vremena prošlo, dok se konačno nisam i sama spustila na zemlju i shvatila da sam zbog priče o duhovnosti i egu zaboravila vrlo bazične činjenice po pitanju međuljudskih odnosa.
U tom momentu, moje duhovno putovanje je polako počelo da zaista bude moja najintimnija stvar i sada vrlo rijetko pričam o tome jednostavno zato što mi se čini da je nepotrebno. To je vrlo individualna stvar i pričanje bez povoda ili nečijeg pitanja nema baš mnogo smisla.
Prijatelj nije onaj s kim dijeliš iste interese ili s kim se vidiš svaki dan. Prijatelj je netko tko te poznaje u dubini duše, kao i ti njega, netko tko te razumije, kao i ti njega, netko tko će ti pružiti podršku i neće te osuditi, netko kome se možeš obratiti pa da je na drugom kraju svijeta i da se s njim čuješ jednom godišnje.
Hvala Bogu, zaista imam takve prijatelje koji su se pokazali iskrenim u najtežim momentima, čak iako se čujemo rijetko.
Ovo što dijelim s vama su vrlo obična ljudska životna iskustva, onakva kakva skoro svaka osoba može doživjeti. I tu je čitava tajna u duhovnosti.
Duhovnost nije ako si teorijski potkovan i znaš sve o meditaciji i čakrama.
Duhovnost također nije ako si vrlo duboko upućen u teorije zavjere i globalne planove za ostvarenje novog svjetskog poretka.
Duhovnost je, među ostalim, svjesno prihvaćanje onoga gdje jesi bez obzira gdje jesi i pronalaženje načina da najbolje naučiš iz situacije u kojoj si se našao.
Duhovnost je također ostvarenje individualnog načina da proširiš svoju svjesnost i da na kreativne načine dođeš do odgovora.
Duhovnost je i kada u bilo kakvom načinu života možeš pronaći jednostavnost življenja i fantastičnu kompleksnost svemira.
Aniko Budai, majkazemlja.wordpress.com
