Brojčano govoreći, u duhovnosti riječi imaju samo oko 2% važnosti, dok 98% važnosti leži u iskustvu.
Kako prijeći od intelektualnog znanja na drugu stranu, da bi to znanje i iskusili?
Most predstavlja “duhovna praksa” i ključ je za doživljavanje ili realiziranje pukog intelektualnog znanja. Duhovna praksa je kamen spoticanja čak i najinteligentnijim osobama koje čitaju ili slušaju nešto o duhovnosti. Razlog je taj što se većina intelektualaca zapetlja u riječi i na teorijskoj razini raspravlja o svetim spisima. Na kraju je ipak potrebno da iskusimo i primjenimo te riječi napisane u spisima.
Ovo možemo bolje razumjeti pomoću čuvene priče o učenjaku i brodaru.
Jednom je siroti brodar preko rijeke prevozio jednog vrlo učenog čovjeka. Dobar dio vožnje njih dvojica proveli su u razgovoru. Učenjak je nabrojao nekoliko Svetih tekstova i pitao brodara da li ih je i on pročitao. Kada mu brodar odgovori da nije, učenjak reče: “Potratio si pola svoga života.” Kako je razgovor odmicao čamac je počeo propuštati i voda ga je počela potapati. Vidjevši što se događa brodar upita učenjaka:”Gospodine, znate li vi plivati?”. Na to mu učenjak odgovori: ”Pročitao sam nekoliko knjiga o plivanju i skupio puno informacija o tome, ali plivati ne znam.” Na to je brodar odgovorio:” Onda je cijeli vaš život potraćen. Čamac samo što nije potonuo!”
Učenjaku teorijsko znanje nije bilo ni od kakve koristi. Slično tome, da bismo uspješno prešli veliki ocean svjetovnog života, a usput i kroz njega doživljavali sreću, potrebna je redovna duhovna praksa (poput meditacije, njegovanja ljudskih vrlina, nesebičnog djelovanja, služenja, samilosti…), a ne samo sakupljanje intelektualnog znanja.
